Hrvatska je na pragu dužničke krize, upozoravaju ovih dana ekonomisti. Inozemni dug prešao je 85 posto BDP-a, a još prošle godine Svjetska banka uvrstila je Hrvatsku na popis visoko zaduženih zemalja, zajedno sa, recimo, Argentinom. Gora kategorija zaduženosti neke zemlje od "visoko zadužene" (severely indepted) u navedenoj klasifikaciji Svjetske banke ne postoji, pa se može reći da smo dodirnuli dno i prije negoli je službeno proglašena dužnička kriza. A ona bi trebala nastupiti u trenutku kad Hrvatska više ne bude mogla uredno otplaćivati obveze i kad joj ne bude odobreno reprogramiranje dugova.

Dužničko ropstvo poznavali su još stari Rimljani, ono je nastajalo kad bi netko upao u dugove koje nije mogao vraćati: onaj koji bi otkupio njegove dugove imao je pravo upravljati prezaduženim čovjekom kao s robom. U srednjem vijeku su templari, uz koje se vezuje uspostava bankovnog sustava, u dužničku ovisnost dovodili vladare kojima su upravljali, sve dok francuski kralj Filip IV. nije shvatio da je lakše na lomači spaliti vođe templarskog reda negoli im vratiti dugove.

Suvremene globalne utjerivače dugova, MMF i Svjetsku banku, nije moguće obezglaviti jer iza tih planetarnih bankara stoji politička i vojna velesila - SAD. U našim regionalnim okolnostima nisu zanemarive ni talijanske, austrijske i njemačke banke koje su preuzele više od 90 posto bankarskog sektora u Hrvatskoj, dok je u istim zemljama udio stranog kapitala u bankarstvu neusporedivo niži.

Kao što je guverner HNB-a Željko Rohatinski prije nekoliko godina istaknuo, upravo iz tih zemalja, nimalo slučajno, dolaze trgovinski lanci koji ubiru plodove prevelike potrošnje hrvatskih građana kreditirane od inozemnih banaka. Tiskani mediji su gotovo u istom postotku kao i banke predani u ruke stranim korporacijama, baš kao i telekomunikacije. Na redu su objekti za turizam, nakon čega će slijediti sektor energetike te komunalni sektor koji se trebaju otvoriti za privatni kapital kako je zacrtano u Paktu o stabilnosti i Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju.

Što je sljedeći korak u scenariju dužničkog ropstva? Hoće li zbog prezaduženosti u pitanje doći upravljanje nad prirodnim resursima, među kojima je i onaj najdragocjeniji za 21. stoljeće - voda?! Jesu li hrvatski građani brojnim kreditima za automobile i stanove, koji se računaju u vanjski dug, "popili" zalihe vode koje su ih čekale u budućnosti? Do sada su mogućnost da zbog inozemnog duga naši građani jednog dana budu žedni pored obilja vodnih resursa ozbiljno shvatili tek Franjevački institut za kulturu mira, Franjevački svjetovni red, Komisija HBK-a "Iustitia et pax", Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve te Hrvatski Caritas.

U njihovu obraćanju u povodu ovogodišnjeg Svjetskog dana voda stoji: "Zabrinuti zbog dosadašnjih negativnih iskustava u procesu privatizacije u Hrvatskoj, upozoravamo kako bi Hrvatska, opterećena inozemnim dugom i uz pritisak međunarodnih institucija, mogla donijeti ishitrena zakonska rješenja vezana i uz privatizaciju sustava opskrbe vodom." Ova zabrinutost zasad nije izraz dominantnog raspoloženja u Crkvi, u kojoj je većina svećenstva spremnija braniti pravo Gotovine da izrazi sućut zločinačkoj rodbini Miloševića nego što ih tište problemi vodnoga gospodarstva.

Nedavno su Hrvatske vode obznanile da se na području Hrvatske izgrađuje niz sustava odvodnje i pročišćivača, ali i da su potrebe gradnje mnogo veće od mogućnosti kojima raspolažu gospodarstvo, Hrvatske vode, država i lokalno stanovništvo. Dakle, ili će se dizati novi krediti kojima će se produbljivati dužnička agonija, ili će se uvesti strani partneri, kao u slučaju zagrebačkog sustava za pročišćavanje, koji malo toga pročišćuje, ali zato dobit ubire njemačka korporacija RWE.

U skoroj budućnosti voda transportirana u PET ambalaži iz strateških razloga će strancima biti zanimljivija od lokalnih cjevovoda. Pritisci na Vladu i naše vodeće stranke ići će za tim da se liberalizacijom koncesija na izvore dopusti njihovo dugogodišnje (a možda i trajno) eksploatiranje. Prezadužena država nema puno manevarskog prostora u takvim pregovorima.

Ove godine navršava se deseta obljetnica inicijative HIPC, putem koje se MMF i Svjetska banka zalažu da se siromašnim zemljama oproste dugovi za koje je ionako svima jasno da ih ne mogu vratiti. Osim velikih dugova i siromaštva stanovništva, da bi se dobio status "visoko zadužene siromašne zemlje" (HIPC) kojoj će se otpisati dugovi, uvjet je da se zemlja strogo pridržava programa MMF-a i Svjetske banke. Taj program naređuje siromašnim zemljama da srežu javnu potrošnju (to uključuje školstvo i zdravstvo) i da liberaliziraju trgovinu, što siromašne farmere čini nesposobnima da se natječu s uvozom iz bogatih zemalja. Naravno, naređeno im je da privatiziraju i sektore opskrbe električnom strujom i - vodom (što je, osim lošijih usluga, dovelo do viših cijena koje siromašni ne mogu plaćati).

Dosad je 18 zemalja zadovoljilo sve uvjete za otpis dugova: Benin, Bolivija, Burkina Faso, Etiopija, Gana, Gvajana, Honduras, Madagaskar, Mali, Mauretanija, Mozambik, Nikaragva, Niger, Ruanda, Senegal, Tanzanija, Uganda i Zambija. U prvu fazu HIPC inicijative ušli su Burundi, Kamerun, Čad, Demokratska Republika Kongo, Republika Kongo, Gambija, Gvineja, Gvineja Bisao, Malavi i Sijera Leone. U ovo društvo trude se ući Centralnoafrička Republika, Obala Bjelokosti, Haiti, Lao, Nepal i Togo.