Glas Istre: 24. 05. 2006.

Biseri i svinje

Hrvatska još uvijek živi u ilegali. Dva najsvježija primjera - riječkog Poglavarstva koje je na zatvorenim sjednicama opraštalo dugove tvrtkama svojih članova ili njihovih bližnjih, kao i inih za to odabranih, te skandalozna skupština Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti koja je blindiranim vratima u tišini željela nepodobnima onemogućiti članstvo među našim besmrtnicima, samo su vrh ledene sante.

Da se ne radi o izuzecima, već o pravilu, svjedoči bezbroj primjera u kojima se svaki, pa i minimalni oblik vlasti svodi na pravo gospodarenja kolektivnom blagajnom bez ikakvog polaganja računa nama čija je obaveza uvijek je nanovo puniti. Štoviše, oni koje plaćamo iz vlastitog džepa da gospodare našom zajedničkom imovinom najčešće se brecaju na sve, a pogotovo novinare, kada od njih zatraže informaciju o tome kako se, zašto i što radi odnosno financira.

Iako medije svi i svatko proglašava glavnim krivcima za »stvaranje problema«, jasno je da bez njih nikada ne bismo saznali za mutne poslove oko Bechtela, Imostroja, opatijskih Liburnija rivijera hotela i mnogih, mnogih drugih. Baš kao što su postojanje tih i takvih afera odbijali najviši državni dužnosnici, dok god nisu prokazani prstiju umočenih u med, tako i »mali bogovi« naše svakidašnjice zauzimaju isti gard čudeći se što ih netko proziva za takve sitnice od nekoliko desetaka tisuća kuna kada su, eto, neki drugi opljačkali milijarde!

I još nam onda, kao u primjeru Rijeke, umjesto ostavki kao prve sankcije za svoje ponašanje, priznajući a i dalje ne osjećajući krivicu, velikodušno obećavaju da će od sada svoje zatvorene sjednice otvoriti nazočnosti novinara. Kao da će se time nešto promijeniti, osim što će biti uskraćeni u svome bahaćenju i morati pripaziti da poput zvijeri ne ostave trag u snijegu. U njihovim riječima i obećanjima nema nikakve iskrenosti, niti im je stalo do transparentnog odlučivanja i trošenja društvenog novca, o čemu svaki porezni obveznik ima pravo znati uvijek kad mu se to prohtije potpunu i točnu informaciju. Ne, njihovo nevoljko popuštanje kada je to neizbježno, od povlačenja Sanaderovog ministra Žužula do Obersnelovog istjerivanja dugova, u svome prešućenom privitku nosi poruku da će naši svjetovni poglavari ubuduće sve više sličiti na misteriozni Opus dei.

Svaki europski političar kojemu bi palo na pamet primijeniti obrazac ponašanja svojih hrvatskih kolega prema javnosti isti čas bi morao računati na mirovinu. Možda je u nas toliko euroskeptika upravo zbog toga što se svi oni koje hranimo dajući im milijarde u proračunsko korito boje da će dotok napoja presušiti kada domaću štalu zamijenimo europskim dvorima i normama ponašanja. Dok god budemo morali kliještima čupati informacije koje nam pripadaju jer ih plaćamo, osjećat ćemo se kao da bacamo biserje pred svinje.

Branko MIJIĆ