Vjesnik: 23. 06. 2006.

Rupelova zb(i)rka

MARKO BARIŠIĆ

Gledano u cjelini, Rupelova Bijela knjiga nije nikakav razuman prilog rješenju hrvatsko-slovenskog graničnog spora

Zbirkom dokumenata koji se tiču graničnih sporova s Hrvatskom, ukoričenih u Bijeloj knjizi, slovenski ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel namjerava postići najmanje tri cilja.

Prvo, pokušava pred međunarodnom zajednicom opravdati maksimalistička slovenska stajališta glede tih sporova kojima službena Ljubljana iskazuje teritorijalne pretenzije prema Hrvatskoj. Drugo, Rupel namjerava disciplinirati onaj dio slovenske političke i medijske javnosti koji je počeo iskazivati sumnju u valjanost njegove politike i argumente kojim se pritom služi. I treće, zbirka pokušava pojačati zbrku u glavama onog dijela hrvatske javnosti koji zbog nedovoljne upućenosti u bit tih graničnih sporova zagovara rješenje tog pitanja mimo međunarodnog prava.

Sam sadržaj Bijele knjige ne donosi nikakve posebne novosti. U njoj je naveden dio dokumenata koji Sloveniji, na prvi pogled, ide u prilog, međutim, ta Rupelova zbirka je zanimljivija po dokumentima koje ne donosi. Tako, primjerice, u njoj nema ni slova o slovenskom prijedlogu međudržavne granice s Hrvatskom od 29. listopada 1991.; dakle, tri mjeseca nakon osamostaljenja dviju država kada su i jedna i druga strana imale još relativno svježe sjećanje na izgled tadašnje međurepubličke granice. O tom prijedlogu koji je slovenska strana uručila hrvatskom izaslanstvu u Ljubljani međudržavna granica je trebala ići donjim tokom rijeke Dragonje (kanalom sv. Odorika) te crtom sredine kroz Piranski zaljev (Savudrijsku valu) do talijanske granice. Jasno je zašto Rupel takav svojedobni slovenski prijedlog ni ne spominje. On, naime, ruši cijelu kasniju politiku službene Ljubljane glede granice s Hrvatskom, jer je već1992. a pogotovo 1993. Slovenija otpočela s politikom kojom je tražila proširenje svog teritorija na račun Hrvatske.

Svjestan vjerojatno tih činjenica Rupel pri sastavljanju svoje Bijele knjige nekadašnju stvarnost prilagođava svojim političkim potrebama. Kad mu neki važan dokument ne ide u prilog Rupel ga jednostavno zanemari, izbaci. To je učinio i s dopisom slovenskog MUP-a iz 1984. u kojem se daje opis državne granice na moru na području tada SR Slovenije. Kao i u drugim službenim dokumentima, i u tom, sami Slovenci pišu da slovenska granica s Hrvatskom na kopnu ide rijekom Dragonjom, a na moru da slijedi crtu sredine u Piranskom zaljevu do talijanske granice. Za pretpostaviti je kako Rupelu te činjenice nisu nepoznate. Uostalom, kada bi Rupel bio toliko siguran da dokumenti koje je iznio u svojoj zbirci opravdavaju njegov zaključak da Sloveniji pripada i cijeli Piranski zaljev i dio hrvatskog teritorija na sjeveru Istre davno bi zatražio da se taj problem riješi pred za to nadležnim međunarodnim pravosudnim institucijama. Međutim, baš zato što je svjestan kako su dokazi u prilog maksimalističkih slovenskih stajališta nedostatni i manjkavi izbjegava se bilo kakav međunarodni sud te se granični spor s Hrvatskom s pravnog nastoji prebaciti na politički teren.

Gledano u cjelini, Rupelova Bijela knjiga nije nikakav razuman prilog rješenju hrvatsko-slovenskog graničnog spora. Štoviše, riječ je o uratku u kojem se selektivnim odabirom činjenica pokušava opravdati politika slovenskih teritorijalnih pretenzija prema Hrvatskoj.