Slobodna Dalmacija: 29. 06. 2006.

(Ne)dočekana isprika

Šenol SELIMOVIĆ

Dolazak Borisa Tadića u Hrvatsku ipak će ostati upamćen tek po činjenici što je riječ o prvom posjetu šefa srbijanske države nakon njezina "osamostaljenja", odnosno odvajanja Crne Gore iz te državne zajednice. Velikih riječi isprike i patetičnih najava svijetle budućnosti nije bilo. Naprotiv, sadržaj i poruke susreta Mesić-Tadić djelovale su gotovo identično kao prije gotovo tri godine, kada je hrvatski predsjednik u rujnu 2003. prvi put posjetio svoga tadašnjeg kolegu u Beogradu Svetozara Marovića. I tada je, kao i sada, hrvatska strana naglašavala problem nestalih i zatočenih Hrvata, koji se ne rješava očekivanom brzinom, a vodstvo tadašnje SiCG, kao i tamošnji mediji, fokusirali su se na nezadovoljavajući ritam povratka srpskih izbjeglica u Hrvatsku. No, uz jednu bitnu razliku: tog rujna 2003. pale su i prve nedvosmislene isprike između šefova dviju država. Marović se tada ispričao svim hrvatskim građanima za patnje koje su doživjeli agresijom srpsko-crnogorskih postrojbi, a Mesić je uzvratio na sličan način. Tada su europski diplomatski krugovi taj čin ocijenili "povijesnim", a talijanski veleposlanik u Zagrebu ga je čak usporedio s posjetom predsjednika Oscara Luigija Scalfara Beču 1993., kada je prvi put simbolično zatvoreno stoljetno poglavlje sukoba između Austrije i Italije.

Iako je jasno da se povijesni događaji ne redaju svake dvije-tri godine, ipak je očekivana isprika šefa samostalne srbijanske države tijekom posjeta Zagrebu bila itekako opravdana. To više što bi se ona dogodila u svjetlu nedavnog odvajanja Crne Gore čije je vodstvo u samo mjesec-dva, u raznim prigodama, uputilo državi Hrvatskoj i hrvatskim građanima nedvojbene poruke žaljenja i isprike za nemile događaje iz još uvijek svježe prošlosti. To je, doduše, prije tri godine u ime "svih Srba i Crnogoraca" učinio i šef sada već nepostojeće države SiCG Svetozar Marović koji je, usput rečeno, Crnogorac, ali da se sada ispričao i Boris Tadić kao Srbin i predsjednik države Srbije, takav bi čin imao više nego simboličnu vrijednost. Značilo bi to da Hrvatska na istoku ima iskrenog i nepovratno europski orijentiranog susjeda.