«HRVATSKO PRAVO»

PRVE STRANAČKE ONLINE NOVINE U REPUBLICI HRVATSKOJ

www.hrvatsko-pravo.com

11. kolovoz 2006.

SANADEROVA VLADA ODBIJA PROCESUIRATI PARTIZANSKE I JUGOKOMUNISTIČKE RATNE ZLOČINE I ZLOČIN GENOCIDA NAD HRVATSKIM NARODOM

U Hrvatskoj nisu nakon sloma jugoslavenske komunističke partije na vlast 1990. došli demokrati nego bivši komunisti-disidenti Titovog samoupravnog socijalizma (komunizma), a među njima i neki ratni zločinci i kršitelji ljudskih prava. Prvi predsjednik RH Franjo Tuđman proglasio je tzv. «pomirbu hrvatskog naroda», ali, ne može biti pomirbe nedužnih građana Hrvatske s partizanskim i jugokomunističkim zločincima par excellence. Primjer: u svibnju i lipnju 1945. je vojna Ozna Jugoslavenske armije, maršala Tita, u Maceljskoj šumi kraj Krapine i Mirkovcu kraj Sv. Križa Začretja pobila onoliko hrvatskih ratnih zarobljenika koliko je hrvatskih branitelja poginulo u velikosrpskoj agresiji od 1991. do 1995. godine – preko 12 tisuća. Zapovjedni lanac maceljskog mega-zločina činili su «maršal» Tito, Aleksandar Ranković, Ivan Krajačić «Stevo», dva Vladimira – Bakarić i Nazor, pa sve do osumnjićenog Hršaka Stjepana, koji i danas živi s privilegijama - partizanskom mirovinom u otetoj vili na Tuškancu u Zagrebu. Svih 60 pripadnika vojne Ozne, koji su u okrugu Krapine pobili 12 tisuća ratnih zarobljenika, bili su hrvatske nacionalnosti i rodom iz Krapine i okolice. Jedan od partizanskih počinitelja bio je devedesetih godina 20. st. čak i gradonačelnik Krapine na izbornoj listi Hrvatske demokratske zajednice. Da li pomirba smije uključivati pomirbu s ubojicama? Ne radi se, dakle, o današnjem ideološkom sukobu «antifašista» i «nacionalista» nego o sukobu pravde s nepravdom, a nepravda je stvorila četvrt milijuna hrvatskih žrtava komunizma.

Sanader prešutio Osudu zločina totalitarnog komunizma od strane europskih demokrata

Parlamentarna većina Europskog parlamenta je na kongresu Europske pučke stranke-Europski demokrati (EPP-ED) od 5. veljače 2004. u Bruxellesu izglasala rezoluciju kojom je «Osudila totalitarni komunizam» kao najveće zlo 20. st. pored totalitarnog fašizma, i pozvala društva i vlade bivših komunističkih zemalja u Europi, tako i Hrvatske, da se suoče sa prošlošću. Međutim, teško se u Hrvatskoj danas suočiti sa prošlošću kada su mediji puni obnove kulta ličnosti diktatora, tiranina i ubojice Tita. Primjerice, u Večernjem listu od 4. lipnja 2005. je novinar Zvonimir Despot dao u jednom članku opravdano negativan prikaz o Titu, a u drugom članku istih novina se u istom izdanju iz pera drugog novinara objavljuje četiri puta duži članak o Titu kao novom fenomenu među nekim zavedenim (ili zlim) ljudima s prostora bivše Jugoslavije. (O HRT-u i sustavnim sramotnim i lažnim prikazom Tita i «NOB» da se i ne govori.) Kako će neki zavedeni ljudi moći otvoriti oči ako se prenosi sustavna pozitivna propaganda o Titu – notornom ubojici za pisaćim stolom. Zašto «Glas Koncila» ne bi pisao o pojavi neokomunizma u Hrvatskoj kada je to istina. Što naše vlasti i parlamentarna opozicija rade po pitanju katarze? Ništa, osim što dolijevaju ulje na vatru, izbjegavaju donošenje zakona o lustraciji bivših kršitelja ljudskih prava u jugokomunizmu i partizanskih ratnih zločinaca i doušnika Udbe, te se daju korumpirati i žive život oportunista i karijerista.

Premijer RH i predsjednik Hrvatske demokratske zajednice IVO SANADER sudjelovao je na gore navednom kongresu europskih demokrata u Bruxellesu, ali po povratku u Zagreb prešutio je da je najsnažniji klub u Europskom parlamentu osudio zločine totalitarnog komunizma. Hrvatska demokratska zajednica, aktualno vladajuća stranka u Republici Hrvatskoj, koja je pridružena članica ugledne Europske pučke stranke, također je hrvatskoj javnosti prešutjela činjenicu da su europski demokrati osudili komunističke zločine. Umjesto Sanadera, kojemu je to trebala biti državna i moralna dužnost, hrvatsku javnost je o postojećoj rezoluciji Europske pučke stranke o osudi totalitarnog komunizma («Condemning totalitarian Communism») obavijestio putem jednog članka predsjednik Hrvatske stranke prava 1861. Dobroslav Paraga koji je, između ostalog naglasio sljedeće:

« (…)Hrvatska javnost uopće nije obaviještena, premda su neke hrvatske parlamentarne stranke tomu događaju nazočile, da je parlamentarna većina u Europskom parlamentu, grupa europskih konzervativnih stranaka, donijela na svojem Kongresu Europske narodne stranke od 4. do 5. veljače ove, 2004. godine proglas pod nazivom «Osuda totalitarnog komunizma» Tom rezolucijom europski demokrati urbi et orbi poručuju članicama Europske Unije i svijetu da je svaka bivša europska komunistička zemlja, uključujući i Hrvatsku, dužna «osudit zločine komunizma», «uzeti u zaštitu žrtve komunizma», da svaka bivša komunistička zemlja u Europi osnuje «državni ured za dokumentiranje zločina komunizma», «da se osnuje muzej o totalitarnom komunizmu», «da se ukinu trgovi, avenije i ulice koje nose nazive komunističkih zločinaca, i da se u svakom glavnom gradu bivše komunističke republike imenuje «Trg žrtava komunizma». Podsjećam da je prije četiri godine, u svibnju 2000. godine, Hrvatska stranka prava 1861. pokrenula inicijativu da se jedan od reprezentativnih zagrebačkih trgova imenuje i trgom žrtava komunizma i da se Josipu Brozu Titu, komunističkom tiraninu, jugoslavenskom diktatoru koji je nad hrvatskim narodom 1945. zapovijedio i dao počiniti genocid, da mu se oduzme titula počasnog građanina grada Zagreba i ukine naziv najljepšega zagrebačkog trga po njemu /»Trg maršala Tita»/, ali odgovora nema. (…) U svakom slučaju, Republika Hrvatska, koja teži priključenju u EU, trebala bi slijediti demokratske tradicije Europske Unije u pogledu odbacivanja naslijeđa totalitarizma i komunizma, ukinuti Trg maršala Tita, (…), ali i imenovati trg žrtava Titova komunizma na sadašnjem Trgu maršala Tita ili na nekom drugom primjerenom mjestu u središtu Zagreba.» («Vjesnik », 28.7.2004. «Tuđmanu nije mjesto na Markovu trgu», predsjednik HSP 1861.)

Treba podsjetiti hrvatsku javnost da niti neke druge hrvatske stranke, koje imaju status promatrača u Europskoj pučkoj stranci, poput Demokratskog centra i Hrvatske seljačke stranke, nisu hrvatsku javnost obavijestile o postojanju osude komunističkih zločina od strane europskih demokrata. Nakon toga je na rezoluciju upozorila novinarka «Glasa Koncila» Đurđica Ivanišević Lieb koja je pošteno navela da je Dobroslav Paraga upoznao hrvatsku javnost o osudi zločina komunizma od strane europskih demokrata. Već tada, dakle, prije dvije godine je Sanaderova šutnja o osudi zločina komunizma od strane europskih demokrata bila naznaka da se partizanski i jugokomunistički zločinci u Republici Hrvatskoj nalaze pod kišobranom zaštite vlade Republike Hrvatske i državnih institucija, poput Državnog odvjetništva RH. Sanader je nastavio s Tuđmanovom politikom zaštite partizanskih i jugokomunističkih de facto zločinaca od progona pravne države. Time pravna država ne služi svrsi da proganja kriminalce. Jedan od osumnjićenih za organiziranje zločina ubojstva hrvatskog emigranta Stjepanoa Đurekovića - PERKOVIĆ JOSIP - uživa također zaštitu Sanaderove vlade, a Perkovićev sin Aleksandar (Saša) radi kao savjetnik za nacionalnu sigurnost u uredu predsjednika Republike Stjepana Mesića.

Sanaderova vlada odbila procesuirati partizanske i jugokomunističke ratne zločince

Ove godine je 25. siječnja Parlamentarna skupština Vijeća Europe, na prijedlog Europske pučke stranke, donjela rezoluciju 1481 o «Potrebi za međunarodnom osudom zločina totalitarnih komunističkih režima». (Council of Europe, Political Affairs Committee, «Need for international condemnation of crimes of totalitarian communist regimes») Nakon što je Vieće Europe donijelo oštru rezoluciju o osudi zločina totalitarnih komunističkih režima, glasnogovornik vlade RH Ratko Maček (HDZ) na pitanje - koje korake hrvatska vlada misli poduzeti u vezi rezolucije 1481 Vijeća Europe kojom su osuđeni zločini komunizma, odgovorio je da «vlada ne kani ništa posebno poduzimati», s obrazloženjem, da «vlada svake godine obilježava spomen na žrtve komunizma, u Bleiburgu, i žrtve fašizma u Jasenovcu». ( Vidi «Novi list» od 27. siječnja 2006. pod naslovom «Maček: Vlada se trudi svakoj žrtvi odati dužnu počast», i podnaslovom: «Neće se poduzimati posebne mjere nakon što je Vijeće Europe usvojilo rezoluciju osude zločina komunizma» ) Dok hrvatski branitelji poput zapovjednika i generala HV Ante Gotovine moraju odgovarati za optužbu za navodni ratni zločin, bivši neki visokorangirani osumnjićeni partizani i oficiri Titove «Jugoslovenske armije» i Ozne ne moraju odgovarati ni za što pred pravnom državom Hrvatskom. Istovremeno Sanaderova vlada, kao i prethodne vlade bivšeg premijera Račana i dr., iz hrvatskog državnog proračuna isplaćuju 60 tisuća mirovina za bivše partizane iz Socijalističke Republike Hrvatske. Sanaderov državni odvjetnik Republike Hrvatske MLADEN BAJIĆ na mig srbijanskog tiska skače u istragu osumnjićenika iz Armije BiH za navodne ratne zločine, počinjeni u «Oluji», kao što smo ovih dana svjedoci (brzo procesuiranje hrvatskog saveznika iz «Oluje»), ali podnjete kaznene prijave ratnog zločina protiv bivših partizana odbija procesuirati. Za ratni zločin nad generalom HOS-a Blaža Kraljevića i osam časnika Hrvatskih obrambenih snaga, ubijeni od izdajničke ruke, Bajić također nije zainteresiran. Ako to nije dvoličnost onda pojam dvoličnosti treba iznova definirati.

Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma sa velikom rezervom pozdravlja Lipanjsku deklaraciju Hrvatskog sabora od 30.VI 2006. o Osudi zločina totalitarnog komunizma u Hrvatskoj 1945. - 1990., premda je manjkava i blijeda te ne inzistira na bilo kakvom raščišćavanju komunističkih zločina i kažnjavanju zločinaca, jer je očigledno donijeta radi inozemstva a ne radi sudbine Hrvatske i hrvatskog naroda, a i izglasana je preko volje Također, kritiziramo izostanak rasprave saborskih zastupnika na plenarnoj sjednici o zločinima jugokomunizma, što nije u duhu demokracije. Podsjećamo, rezoluciji Vijeća Europe 1481 o Potrebnoj međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih režima, od 25.I 2006. godine, prethodila je demokratska rasprava na plenarnoj sjednici Parlamentarne skupštine Vijeća Europe, a plenarnoj sjednici prethodila je kvalitetna priprema rezolucije u Političkom odboru Parlamentarne skupštine Vijeća Europe.

Lipanjska deklaracija Hrvatskog sabora, o osudi zločina komunizma u Hrvatskoj, nije adekvatno popraćena od strane domaćih medija, niti komentirana od strane predsjednika parlamentarnih političkih stranaka i državnih dužnosnika, a neki mediji su Lipanjsku deklaraciju i prešutjeli, što je apsolutno nedemokratski, i govori o izrazito niskoj razini svijesti nekih glavnih urednika medija u Hrvatskoj, što nacionalnu kampanju o osvješćivanju stanovništva o zločinima komunizma u Hrvatskoj čini potrebnu kao žednome voda i gladnome kruh. Kako je Hrvatska izvještajna novinska agencija izvijestila: «U Deklaraciji /Hrvatskog sabora/ o osudi komunističkih zločina ističe se da pad totalitarnih komunističkih režima nisu uvijek pratile istrage zločina koje su ti režimi počinili, počinitelji nisu izvedeni pred sud međunarodne zajednice, što za posljedicu ima vrlo nisku svijest javnosti o zločinima koje su ti režimi počinili. (…)»

Za primjetiti je da se u Saborskoj deklaraciji kao izgovor za neprocesuiranje komunističkih zločinaca iz Hrvatske navodi nepostojanje međunarodnog suda, što je neistinita tvrdnja jer je, primjerice, Organizacija Ujedinjenih Naroda (OUN) donijela odluku o osnivanju međunarodnog suda UN za suđenje komunističkim zločincima iz političkog i oružanog komunističkog pokreta Crvenih kmera u Kambodži koji su od 1974. do 1979. počinili genocid nad kambodžanskim narodom, ubivši oko dva (2) milijuna Kambodžanaca. Osim toga, ustanovljen je u međuvremenu i Međunarodni sud za ratne zločine, koji bi mogao biti mjerodoavan i za komunističke zločine, jer ratni i poratni zločini ne zastarijevaju.

S obzirom da su se hrvatske vlasti do sada oglušile na zahtjev Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma za procesuiranjem partizanskih i jugokomunističkih de facto ratnih zločinaca od strane nacionalnog pravosuđa, Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma ide s inicijativom za procesuiranjem balkanskih «Crvenih kmera» od strane međunarodnog suda, ustanovljenog od strane Europske Unije, te zahtijevamo od EU da primanje u punopravno članstvo zemalja bivše Jugoslavije uvjetuje procesuiranjem pripadnika Titova režima koji su 1945. počinili genocid nad hrvatskim narodom. Podsjećamo, u svim provedenim domaćim anketama nakon usvajanja Rezolucije 1481 Vijeća Europe o osudi zločina komunizma su se hrvatski građani većinom izjasnili za procesuiranje de facto komunističkih zločinaca s hrvatskih prostora.

Prof. Šiber (ljevica) nije u pravu kada kritizira Lipanjsku deklaraciju s obrazloženjem da je domaća «osuda zločina komunizma donijeta s 15 godina zakašnjenja». Činjenica je da su demokratske vlasti RH 15 godina zataškavale zločine jugokomunizma, i bojkotirale procesuiranje pripadnika bivše jugoslavenske ekstremne ljevice. Stoga Lipanjska deklaracija nije zakasnila, jer ratni zločini i zločin genocida ne zastarijeva po hrvatskom i međunarodnom pravu. U izvješću Političkog odbora Vijeća Europe, u povodu Rezolucije 1481, primjećuje se «da su masovni zločini komunista i njihovih ideoloških službi sustavno zataškavani, čak i nakon dolaska demokracije». Oni koji su u Hrvatskoj sudjelovali u zataškavanju zločina jugokomunizma, oni koji su bojkotirali procesuiranje komunističkih zločinaca iz Hrvatske, oni koji su lustrirali demokrate, a ne bivše komunističke funkcionare i nalogodavce represije i političkih ubojstava iz redova bivšeg titoističkog totalitarnog režima, neka daju ostavke na sve položaje u državi i partijama, kao prvi čin u katarzi hrvatskog naroda, u kojemu je davno, davno posijano sjeme izdaje, koje i danas cvjeta.

Podsjećamo da je Titova desna ruka ALEKSANDAR RANKOVIĆ u izvješću jugoslavenskoj komunističkoj skupštini u Beogradu 1. veljače 1951. naveo da je kroz Titove zatvore od 1945. prošlo «3.777.776 uhapšenika, a likvidirano 686.000 lica».

Da li se itko u Hrvatskoj zapitao zašto su u neovisnoj Hrvatskoj demokrati ubijani i zlostavljani (Ante Paradžik i dr.), a bivši komunisti, doušnici i partizanski ratni zločinci postali ugledni građani, dapače, bogati poslodavci, manageri, političari, znanstvenici, diplomati i tako redom? Nedavno su se Kanadski Hrvati u otvorenom pismu požalili da je veleposlanica Republike Hrvatske u Kanadi, VESELA MRĐEN-KORAČ, hvalila Tita. Radi se o 2006. godini!!! Kanadski Hrvati su podsjetili da su mnogi Hrvati morali emigrirati u Kanadu upravo zbog progona i represije od strane totalitarnog titoističkog režima u bivšoj Judoslaviji. («Hrvatsko slovo», 04.8.2006. «Tito u hrvatskoj diplomaciji»)

Nema sreće u Tuđmanovoj varijanti pomirbe. Jedini je spas u katarzi hrvatskog društva, i u ispravljanju nepravdi iz prošlosti. Zato treba početi sa 1945. godinom kao nultom godinom pa na dalje, do danas. Jedino katarza društva i ispravljanje nepravde dovodi do ekonomskog prosperiteta i duhovne obnove odnosno do povratka morala u politiku i osobne živote. Zato je LUSTRACIJA onih bivših partizana, komunista, koji su u Titovoj Jugoslaviji kršili ljudska prava i počinili masovne zločine i genocid, i lustracija doušnika bivših jugokomunističkih tajnih službi - sol života. Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma, Zagreb.