Ruski književnik i nobelovac Aleksandar Solženjicin napisao je neposredno pred svoj izgon iz ondašnjeg Sovjetskog Saveza 1974. godine poruku svojim sunarodnjacima, svojevrsni testament, ne znajući hoće li se više ikada vratiti u svoju Rusiju pod komunističkim jarmom. «Ne živite s laži» poručio je tada Solženjicin, «...jednostavan i najpristupačniji ključ za naše oslobođenje: osobno ne sudjelovati u laži. Laž može sve prekriti, ona može svime ovladati, ali bez moje suradnje. Odustanimo od toga da govorimo ono u što ne vjerujemo. Naš put je ni u čemu svjesno ne podržavati laž, a to znači da će časni čovjek postupati ovako: ubuduće neće napisati, potpisati ili dati tiskati nijednu jedinu rečenicu, koja po njegovom mišljenju iskrivljuje istinu. Takvu rečenicu ne će izgovoriti ni u privatnom razgovoru, niti pred nekim auditorijem, niti u vlastito ime, niti prema pripremljenom tekstu, niti u ulozi političkog govornika, novinara, učitelja, odgojitelja...ne dizati ruku u znak potpore za prijedlog, koji se iskreno ne podupire, ne glasovati javno niti tajno za osobu za koju drži da je nedostojna ili dvojbena, ...ne pretplatiti se na novine niti pojedinačno kupovati časopise u kojima su krivotvorene informacije ili zabašurene izvorne  činjenice...Budemo li se i dalje sagibali i čekali, onda će se naša biološka braća(vlast) pobrinuti za to, da će se približiti trenutak, kada će se čitati i naše misli i mijenjati naše gene. Ako se kukavički prestrašeno povlačimo, mi smo ništavni, beznadni i zavređujemo Puškinov prezir. «Čemu darivati stado slobodom?Jaram s praporcima i bič baštinili su od davnine.»

Svjedoci smo ovih dana novih histeričnih ispada idolopoklonstva prema dva hrvatska satrapa iz nedavne tragične hrvatske prošlosti Tita i Tuđmana. U njihovom diviniziranju i pretvaranju diktatora u svece ide se bez svake mjere i granice, pa je sada Zagreb i Hrvatsku zahvatila masovna histerija gdje će se pronaći dovoljno adekvatno mjesto za novi spomenik i trg staro-novim lažnim hvatskim idolima i veličinama(Titovo ime već nosi najljepši zagrebački trg i mnoge ulice i trgovi po Hrvatskoj), ne vrednujući ni trunku strašnu i grubu istinu o Tuđmanovom diktatorskom režimu i strašnim posljedicama koje je za sobom ostavio. Mesić i Bandić, Sanader i Mikšić natječu se tko će više i gdje će  bolje odati počast osobi o kojoj svjesno i uporno lažu kao o najvećem ocu domovine i najvećem hrvatskom državniku i političaru u zadnjih 14 stoljeća.

U sličnom kontekstu, ali različitim povodom zadnjih mjesec dana nastupa i predsjednica HNS-a Vesna Pusić, koja se  eto, naknadnom pameću sjetila podataka o groznoj ratnoj prošlosti suca Ustavnog suda Vice Vukojevića, za kojeg je i ona kada je trebalo, bezrezervno kao i njezina Hrvatska narodna stranka glasovala, ali sada  isključivo zbog lukrativnih i predizbornih anketa i napumpavanja rejtinga, tobože traži istragu protiv HDZ-ovog ali i njezinog kadra na Ustavnom sudu. Pri tom je po običaju «zaboravila» da je njezin «važan» zahtjev, onda, kada je to bilo vrlo riskantno pa  i opasno, već odavno ispunila, jedna druga, za nju prezira vrijedna stranka, HSP 1861., koja je već 1999. godine zatražila od predsjednika Ustavnog suda Jadranka Crnića suspenziju za neprihvatljivog Vukojevića. No, kada je Crnić potpuno stao u obranu  svojeg sudačkog kolege, HSP 1861. je podnijela u suradnji sa Savezom logoraša BIH  kaznenu prijavu protiv suca Vukojevića pod sumnjom za njegovu osobnu odgovornost za niz teških nedjela protiv međunarodnog humanitarnog i ratnog prava, vođenja agresivnog rata, vojnog udara pa i  slučaja navodnog silovanja o kojem tako pravodobno i nadobudno zbori ovih dana neuvjerljiva i nevjerodstojna Vesna Pusić.

Posebno izaziva zgražanje da u već dva uzastopna komentara novinar Novog lista Zlatko Crnčec, obogaćuje hrvatsku dnevnu politiku nevjerojatnim političkim zaključcima nastojeći rehabilitirati Đapićev HSP i to služeći se nepoštivanjem elementarnih postulata istine i prešućivanjem nepobitnih dokaza oko mračne uloge  lidera takozvane Hrvatske stranke prava. Komentator Novog lista opisuje  Đapićeve navodno velike napore koje ulaže u reformu Hrvatske stranke prava, premda, sa žaljenjem konstatira da je dio europskog esablišmenta i dalje ostao sumnjičav prema Đapiću(«Počeo lov na pitome seljake», NL, 05.06.2006.). U slijedećem tekstu, Crnčec amnestira Đapića i drugove od etikete trgovaca političkim mandatima u Hrvatskoj, tvrdeći da su oni najmanje krivi za pad lokalnih vlasti u dvije županije i Velikoj Gorici, premda je ispalo da su oni glavni krivci i glavni trgovci («Tko je politički trgovac u Hrvatskoj», NL,07.06.2006.)

Crnčec «zaboravlja» da su upravo zbog nemoralnosti i prijevara od strane Đapića i njegovih stranačkih poltrona, njegovi bivši članovi u Požegi i Dubrovniku odstupili od njegove prijevarne politike(afera Zec i utaja poreza u Požegi, krivotvorenje bjanko ostavke Đapićevog vijećnika u Dubrovniku, koji je odbio sudjelovati u nepoštenoj koaliciji HDZ-HSP i dr.), dok je u Velikoj Gorici prisiljavao cjelokupno članstvo da zbog podjele  vlasti sa SDP-om u svrhu pranja crnokošuljaškog image-a, protiv volje svojih glasača i članstva uđe u koaliciju sa Toninom Piculom, što  mu se je obilo o glavu, jer mu je vijećnik s pravom otkazao poslušnost, a Đapić je na ponovljenim izborima potpuno propao, što je dokaz da je radio apsolutno protiv svojih glasača i stranačkog članstva. Dakle, Đapić i drugovi su se razotkrili kao krajnje nemoralni i beskrupulozni politički trgovci, da su gotovo onemogućili normalan život i rad svojim lokalnim dužnosnicima, koji su zbog svojih vlastitih obraza i ugleda u svojim sredinama, morali odstupiti od Đapićevih nemoralnih koalicija.

Je li novinar Crnčec računa na zaborav čitatelja, pa izokreće stvarnost oko HSP-a ili je možda i sam zaboravio da Đapić ne može namještenim stranačkim pučem,  lažima, krivotvorenjem  i demagogijom zadobiti povjerenje niti u europskom establishmentu  u Bruxellesu, a niti u Jeruzalemu ili Washingtonu. U civiliziranom i demokratskom svijetu, za razliku od naše zemlje, ipak postoje i moraju se poštivati neka pravila igre, a tamo se ama baš sve zna o Đapićevoj ulozi u hrvatskoj politici, na svim relevantnim mjestima. Možda Crnčec nije čitao godišnji izvještaj o stanju ljudskih prava u svijetu objavljen  prije dva tjedna od strane organizacije Amnesty International  iz Londona, pa neka pročita da je Đapić označen kao gradonačelnik Osijeka koji ometa pravosuđe i zastrašuje svjedoke u vezi istraga o ratnim zločinima u Osijeku. Ili epizodu o naredbi Đapića za hapšenjem Roma po Osijeku za vrijeme održavanja «Porina» pod pokroviteljstvom  HTV-a, odnosno njegovu lažnu tvrdnju da na hrvatskim fakultetima bivši udbaši na ispitima ruše Hrvate a favoriziraju Srbe.

Koliko je uzurpirani HSP  nevjerodostojna i neuvjerljiva stranka pod Đapićevim vodstvom pokazuje i činjenica da zadnjih dana, isključivo radi obmanjivanja javnosti Đapić, Tadić, Kovačević i ostali optužuju HDZ za veleizdaju(tzv. energetska zajednica sa državama bivše Jugoslavije, ustupanje Kleka u korist BIH radi gradnje Mosta Kopno-Pelješac itd), a istovremeno ne samo  što imaju tajni dogovor o  koaliciji sa HDZ-om tijekom ovog mandata i kasnije, već trenutno  pokušavaju razvrgnuti koaliciju sa Glavašem u Osijeku, jer to zahtjeva politički trenutak, da se ne koalira sa optuženim za ratne zločine i jer to diktira HDZ, stvarni pokrovitelj i kreator Đapićeve Hrvatske stranke prava.

Solženjicinovo upozorenje «ne živite s laži i ne sudjelujte u njoj» danas jednako vrijedi i za hrvatske političare, ali ništa manje i za hrvatske medije novinare.