ZA I PROTIV SUSTAVA TUĐMANIZMA I DETUĐMANIZACIJE

“HRVATSKO PRAVO”

PRVE STRANAČAKE ONLINE NOVINE U REPUBLICI HRVATSKOJ

12. kolovoz 2006.

DETUĐMANIZACIJA?

U hrvatskoj javnosti je nakon smrti prvog predsjednika Republike Hrvatske FRANJE TUĐMANA počela rasprava među političkim strankama, udrugama i građanstvom o tome treba li hrvatsko društvo tako zvanu DETUĐMANIZACIJU, ili treba li i dalje zadržati SUSTAV TUĐMANIZMA.

Dok pokojni Predsjednik nije bio umro 1999. godine, opozicijske su stranke, udružene u bivšoj Udruzi 6 stranaka odnosno udružene u tako zvanu Šestorku, bile spremne na *kohabitaciju s Predsjednikom Tuđmanom, jer se na parlamentarnim izborima 2000. očekivao izborni poraz Hrvatske demokratske zajednice, s obzirom na gospodarsku i socijalnu krizu koja je do tada zahvatila hrvatsko društvo, iako su Hrvati logično očekivali da će nakon ratne pobjede u “Oluji” 1995. doći do gospodarskog oporavka i uzleta Republike Hrvatske, kao što je to uobičajno nakon rata, a pogotovo nakon pobjede u ratu. U povijesti su čak i poražene strane u ratu, kao npr. Njemačka ili Japan nakon 1945. doživjele gospodarski procvat, ili npr. bivši američki Jug koji je nakon ratnog poraza 1865. protiv Sjevera doživio gospodarsku obnovu i uzlet. Danas iz bivših poraženih južnjačkih američkih država polijeću svemirski brodovi u Zemljinu orbitu i u svemir, kao npr. iz Houstona u Texasu, koji spada u tehnološki najrazvijenije države na svijetu. Međutim, u Republici Hrvatskoj nakon ratne pobjede, u smislu oslobađanja bivšeg okupiranog teritorija RH 1995. godine, nije došlo do očekivanog ubrzanog gospodarskog rasta nego je nastupila recesija koja traje i danas. (*KOHABITACIJA… zajedničko vladanje različitih ideologija, političkih stranka ili pokreta, ili osoba…)

Frizirani podatci vladajućih o broju nezaposlenih u RH

Podatak državnog zavoda za zapošljavanje o navodno ispod 300 tisuća nezaposlenih je friziran (namješten), i to još u vrijeme bivšeg premijera Račana koji je s popisa statističke baza podataka o brojnom stanju nezaposlenih u državnom zavodu doslovno dao izbrisati 100 tisuća nezaposlenika, a direktorica Zavoda, koja nije htjela pristati na laž, dobila je otkaz; danas u Republici Hrvatskoj po neovisnoj procjeni ima preko pola milijuna nezaposlenih, dok stotine tisuća posloprimaca dobiva minimalac od 2000 do 3000 HRKn, a bezbroj radnika radi, ali ne prima mjesečnu plaću koja kasni mjesecima itd. Pored toga je građanima blokirana imovina u županijskim gruntovnicama gdje vlada korupcija do daske, tako da vlasnici godinama ne mogu dobiti potvrdu o vlasništvu, kako bi preživeli prodajući djedovinu. Do vlasničkog lista može se brže doći samo ako se nadležnom sucu ili sutkinji plati mito. U tom slučaju postupak dobivanja vlasničkog lista skraćuje se na nekoliko mjeseci. Hoće li najavljena reforma gruntovnica, koja je navodno dovršena, nešto popraviti ili poboljšati u tom smislu, upitno je, s obzirom na naviku primanja i davanja bakšiša ili mita u Republici Hrvatskoj. Na nepoštenje (korupciju) je ljude naviknuo komunistički sustav bivše Titove Jugoslavije koji je bio korumpiran do grla, a glavni uzrok korupcije čak seže do u Osmansko Carstvo gdje je korupcija bila praktički legalna, pa tako i u hrvatskim zemljama koje su se 200 godina nalazile pod osmanlijskom okupacijom, a BiH sve do 1878. godine. (Korupcija je statistički najveća u onim republikama bivše Jugoslavije koje su najdulje bile pod okupacijom Osmanskog Carstva. Tako je na prvom mjestu po korupciji Makedonija, pa Kosovo, zatim BiH, Srbija, te Hrvatska.) Prisjećamo se i da su vlade RH, od vremena Tuđmanove vladavine preko Račanove koalicijske vlade do Sanaderove vlade, blokirale isplatu zakonitog i ustavnog duga umirovljenicima. Sanaderova vlada je na kraju ucijenila umirovljenike bržom isplatom, ali u znatno manjem iznosu, dok razlika ostaje u džepu nepoštene vlade odnosno u državnom proračunu koji se onda raspodjeljuje pošteno ili nepošteno, tamo gdje treba i tamo gdje ne treba. Sjećamo se masovnih demonstracija hrvatskog radništva (preko 100 tisuća prosvjednika) koje je na zagrebačke ulice izvela Udruga radničkih sindikata Hrvatske pod hrabrim vodstvom BORISA KUNSTA, predsjednika tog sindikata. Tada je Tuđmanova vlast mobilizirala do tada neviđene policijske kordone koji su radništvo sprečavali da prosvjeduju na središnjem zagrebačkom Trgu bana Jelačića, iako su trgovi od stare Grčke i antičke Rimske Republike bili mjesta za demokratsko iznošenje mišljenja, za artikulaciju, retoriku, filipike i druge slobodne govore. Ali ne i u Tuđmanovoj “demokratskoj” Hrvatskoj. Uglavnom, hrvatsko biračko tijelo bilo je zbog gore navedenih gospodarsko-socijalnih potresa 1999. raspoloženo s vlasti na parlamentarnim izborima smijeniti kompromitiranu Hrvatsku demokratsku zajednicu. S obzirom da je Predsjednik Tuđman represijom uništio Hrvatsku stranku prava, i protiv preživjelih Paraginih pravaša uveo medijsku cenzuru, birači i nisu imali drugu alternativu osim da biraju bivše jugokomuniste i novopečene liberale (Račan - Budiša). Račanova Šestorka, koju je tadašnji veleposlanik SAD u RH Montgomery primio za ruku i odveo u Washington D.C. na predstavljanje američkoj ministrici vanjskih poslova odnosno državnoj tajnici Madeleine Albright, bila je 1999. spremna na kohabitaciju s Predsjednikom Tuđmanom. Moglo bi se skoro reći da su predsjednici Šestorke bili “mutavi” ili su patili od “tromosti oka” i “gluhoće”, jer su “prečuli” vijest sa globalne TV CNN koja je 1996. objavila, da je Predsjednik Tuđman obolio od raka. Franjo Tuđman je po povratku s liječničkog pregleda u američkoj vojnoj bolnici Walter Reed kraj Washingtona demantirao navode Cable News Networka, ali i malom djetetu je bilo jasno da Tuđman više nije bio dobroga zdravlja. Umjesto da zbog ozbiljne bolesti da ostavku na predsjedničku dužnost, Tuđman se sljedeće godine, neodgovorno, i protuustavno kandidirao po treći puta za položaj predsjednika Republike Hrvatske, i Republiku Hrvatsku praktički sa sobom nosio u grob. Predsjednik Hrvatske stranke prava 1861. Dobroslav Paraga je na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, za vrijeme izborne kampanje 1997. godine, urbi et orbi podsjetio hrvatsku javnost da Tuđman boluje od raka, i opravdano tražio njegovu ostavku ili da ga Ustavni sud smijeni s dužnosti, jer medicinski bolesna osoba ne može voditi državu kao zdrava osoba. Na iznenađenje Šestorke, Predsjednik Tuđman je bio umro. Najednom su Račanovi bivši jugokomunisti, koji su iz igre izbacili ostalih pet članica Šestorke, ostali u zrakopraznom prostoru, ne znajući što da rade s vlašću koju im je izmanipulirani, i bez alternative na cjedilu ostavljeni, hrvatski narod povjerio, iako je još OTAC DOMOVINE ANTE STARČEVIĆ ispravno tvrdio da “JARAM SE NE MIENJA – JARAM SE RUŠI!” No, tko već sluša Oca domovine kada su svi drugi “pametniji”. Osim toga, mnogi su zaboravili na Oca domovine, jer im je izbornim inženjeringom nametnut “novi Otac domovine” – jugoboljševički “Mojsije” FRANJO TUĐMAN. Otkad je Oktobarske revolucije, dakle, od 1917. godine, nikada niti jedan komunistički “Mojsije” nije niti jedan narod na svijetu odveo u slobodu nego upravo suprotno. (Hrvatska se danas guši pod ogromnim teretom vanjskog i unutarnjeg duga, a slobodan je samo onaj čovjek koji nije dužnik; gazda je onaj koji ubire kamate na kamate, a suvereni narod je onaj narod koji je gazda u vlastitoj kući.) To bi Hrvati u međuvremenu trebali znati jer su i samo bili robovi u komunizmu. Nitko više u Republici Hrvatskoj nije pitao za ANTU PARADŽIKA ili generala HOS-a BLAŽA KRALJEVIĆA – koji su cijeli život u životu sve dali za Hrvatsku – ŽIVOT! Međutim, Hrvatima je važniji bio materijalni standard od utvrđivanja ISTINE i ispravljanja NEPRAVDE koja je hrvatskim domoljubima i rodoljubima (izvornim pravašima) nanijeta od strane Tuđmanova režima. U tome je Hrvate poticala i sofisticirana medijska protuustavna cenzura. I dan-danas Hrvati ne pitaju za svoje ubijene sunarodnjake koje je, stotinu tisuća Titov koljački režim pobacao po raznoraznim masovnim grobnicama 1945. godine – kao da se radi o životinjama, a ne o Hrvatima. I dan-danas je Hrvatima važniji prosperitet nego da 200 tisuća ubijenih sunarodnjaka ekshumiraju i dostojno i civilizirano sahrane u pojedinačne grobnice, a ne da kosturi pravednika i nevinih leže po šumama i gorama, po raznoraznim Jazovkama i drugdje. Čak i na Tuškancu, 300 m zračne linije od Banskih dvora, postoji masovna grobnica sa 900 ubijenih hrvatskih civila koje je 1945. pobila Titova koljačka partizanska mašinerija. U prosvjed zbog takvog stanja neće se odazvati niti tri Hrvata u ovoj zemlji, a kada, primjerice, poskupi super-subvencionirana prehrana u studentskim menzama, evo stotine i tisuće potencijalnih prosvjednika, koje režim onda brzo potkupi, da ipak ne prosvjeduju. Dok u drugim zemljama studenti predvode društvene promjene, kao što je pokazao primjer ovogodišnjih masovnih studentskih prosvjeda u Parizu, režim u Republici Hrvatskoj je od 1990. u cijelosti paralizirao studentski pokret sveučilišne mladeži. Represalija protiv hrvatskih studenata seže još od sloma Hrvatskog proljeća kada je diktator Tito dao izbatinati sudionike studentskog štrajka iz 1971. godine, i na staljinističkim političkim sudskim procesima osuditi nedužne hrvatske studente, na čelu sa predsjednikom Saveza studenata Hrvatske Antom Paradžikom, predsjednikom Saveza studenata Zagreba Draženom Budišom I prorektorom zagrebačkog Sveučilišta Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Tuđmanovi glavni grijesi

Tuđman je osiromašio hrvatski narod nepravednom privatizacijom iz 1993. godine, koju je u Saboru ozakonila Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), zajedno sa Socijaldemokratskom partijom (SDP). Tuđman je odbio procesuirati bivše partizanske i jugokomunističke ratne zločince, i ukinuo je smrtnu kaznu, vjerujući da bi on i njegovi boljševici mogli završiti pred strojnicama, da nije postupio onako kako je postupio. Proglasio je tzv. “svenacionalnu hrvatsku pomirbu”, a partizanske ratne zločince i Titov zločin genocida nad hrvatskim narodom pomeo je pod tepih – kao pravi “hrvatski nacionalist”. Naravno da Tuđman nije bio nacionalist. Tuđman je bio “nacionalist” samo u percepciji Zapada, a u RH je bio bivši jugoboljševik koji je iskoristio i zlouporabio nacionalne simbole hrvatskog naroda kako bi došao na vlast i ostao na vlasti – do smrti. Tuđman se uoči velikosrpske agresije dogovorio sa Slobodanom Miloševićem o podjeli Bosne i Hercegovine, te je na cjedilu ostavio bosanske Hrvate, koje je k tome izmanipulirao do neprepoznatljivosti, a srpskom je “voždu” omogućio velikosrpsku granicu s Hrvatskom duž Une i Save. Tuđman je 1993. minirao višestranački sustav kada je oteo Hrvatsku stranku prava i predao je u ruke veleizdajnika Republike Hrvatske i doušnika bivšeg “KOS-a JNA”. F. Tuđman je od Hrvatske radio-televizije učinio svoj servis i servis vladajuće stranke, i takvo stanje ostalo je do danas, kao i protuustavna cenzura koja se provodi na Hrvatskoj televiziji i Hrvatskom radiju, i u većini drugih medija u Republici Hrvatskoj. Tuđman je počeo s rasprodajom najvrjednijih hrvatskih privrednih subjekata koji su donosili stotine milijuna kuna profita – dok su bile u hrvatskom vlasništvu kao javno dobro i kao državne tvrtke i dionička društva. Tuđman je rasprodao dvije najsnažnije hrvatske banke, a ostale hrvatske banke, na čelu s Dubrovačkom bankom bile su opljačkane od sustava kojega je Tuđman 1990. uspostavio. Radi se o NACIONAL-KOMUNISTIČKOM SUSTAVU zvan TUĐMANIZAM. Sve opljačkane hrvatske banke sanirane su od strane hrvatskih poreznih obveznika, i potom od Tuđmanova režima prodane strancima. Ako to nije pljačka na n-tu potenciju onda niti jedna pljačka na ovom svijetu nije pljačka. F. Tuđman je nastavnike hrvatskog školstva držao na prosjačkom štapu, na kojemu nastavnice i nastavnici gaće drže i danas pod premijerom Sanaderom i ministrom Primorcem – bez naznake za poboljšanjem stanja uvredljivo niskih nastavničkih plaća koje iznose manje nego džeparac razmaženih derišta Tuđmanovih tajkuna. (Zbog niskih plaća medicinske sestre, liječnici i inženjeri masovno bježe na Zapad itd.) Tajkunizacija Hrvatske ili ratno profiterstvo koje nije drakonski kažnjeno, koje se provodilo za vrijeme velikosrpske agresije, poharalo je Hrvatsku gore nego velikosrpski agresor. Vodeći pripadnici sustava tuđmanizma ponašali su se prema hrvatskom narodu isto kao ustaški režim prema Židovima – i jedni i drugi su opljačkani, a mnogi su platili i glavom. Politička ubojstva politički nepodobnih, a posebno demokrata (pravaša) bili su za vrijeme Tuđmanove vladavine na dnevnom redu. Račan i Sanader nisu riješili niti jedan slučaj političkog ubojstva, od Paradžika i Reihl-Kira do Levara i drugih žrtava sustava tuđmanizma. Popis Tuđmanovih grijeha je toliko dugačak da nažalost u ovom članku nema mjesta sve ih navest. Kad navodimo grijehe drugih, pošteno je da ukažemo i na vlastite grijehe. U najboljoj namjeri da branimo hrvatski narod od velikosrpske agresije 1991. godine su hrvatski bojovnici i dragovoljci rata za nezavisnost Republike Hrvatske iz Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) podmetnuli leđa u obrani protiv deseterostruko nadmoćnijeg neprijatelja. Kako danas stvari stoje – veću bismo uslugu narodu napravili da smo se okrenuli protiv unutarnjeg neprijatelja, protiv užasnih birokarata po zagrebačkim uredima i „biroima“, i protiv protunarodnaTuđmanova režima, jer, borba protiv velikosrpskog agresora ispada mačji kašalj u odnosu prema demokratskoj borbi protiv VELIKIH LAŽI i NEPRAVDI – protiv SUSTAVA TUĐMANIZMA ili NACIONAL-KOMUNISTIČKOG REŽIMA umotan u plašt demokracije.

Nakon smjene režima Hrvatske demokratske zajednice 2000. godine postavilo se pitanje DETUĐMANIZACIJE. Kako bismo našem čitateljstvu i široj hrvatskoj javnosti objasnili što pod tim pojmom razumijemo, objasniti ćemo to na dva primjera detuđmanizacije. Za jedan oblik detuđmanizacije zalažu se VESNA PUSIĆ i IVO SANADER, a za drugi oblik detuđmanizacije zalaže se DOBROSLAV PARAGA. Pošto su u javnu uporabu pojam detuđmanizacije uveli gospođa Pusić i gospodin Paraga, objasniti ćemo pojam DETUĐMANIZACIJE na primjeru politike predsjednice Hrvatske narodne stranke i predsjednika Hrvatske stranke prava 1861.

Detuđmanizacija Republike Hrvatske

Kao što postoje dvije struje ZA sustav tuđmanizma, jedna koja je oportunistička, karijeristička i materijalistička, a druga koja je idealistička (za hrvatsku državu, nezavisnost, i prosperitet hrvatskog naroda), tako postoje i dvije političke struje PROTIV tuđmanizma odnosno dvije struje ZA detuđmanizaciju, ali s različitih polazišta:

Jednu struju ZA DETUĐMANIZACIJU Republike Hrvatske predvodi šefica tzv. “narodnjaka” VESNA PUSIĆ, a drugu predvodi pravaški prvak DOBROSLAV PARAGA. Lady’s first:

- Vesna Pusić je ZA detuđmanizaciju zato što joj je mrska hrvatska država, i s tim u vezi i samostalna hrvatska država. Zalagala se za Europsku Uniju tek kada je nestala Jugoslavija. Dok je postojala „Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija“, nikada se Hrvatica Vesna Pusić nije zalagala za ulazak Hrvatske u Europsku Uniju ili NATO. Strossmayerova politika u tzv. Hrvatskoj narodnoj stranci (HNS-LD), koju Vesna Pusić provodi u neovisnoj Republici Hrvatskoj, ne uključuje hrvatski narod nego samo “građane Hrvatske”, što je vrlo indikativno tezi da njena politika detuđmanizacije znači ujedno i NEHRVATSKU HRVATSKU. Po najnovijem se stranka gospođe Pusić u svom političkom programu zalaže za “NOVI SUVERENITET” za Republiku Hrvatsku, kao da dosadašnji hrvatski suverenitet, koji priznaje 170 država na svijetu i demokratska međunarodna zajednica Zapada, nije u redu.

- Politika Dobroslava Parage uključuje HRVATSKU HRVATIMA, a njegov motiv detuđmanizacije je bio i je i danas uspostava pravne države, stvaranje demokracije i borba za ljudska prava svih građana Hrvatske, ali i nacionalna prava Hrvata i hrvatskog političkog naroda. Dobroslav Paraga se još za vrijeme komunističke diktature u Jugoslaviji zalagao za ljudska prava i za EUROPU, što Vesna Pusić nije. Paraga se nakon pada komunističkog Berlinskog zida otvoreno zalagao za neovisnu Hrvatsku dok je Vesna Pusić u to vrijeme bila zaljubljena u totalitarnu Jugoslaviju, a nakon raspada Jugoslavije postala politička žalosna udovica.

Zajednički nazivnik stranačke koalicije između “socijaldemokrate” Račana i “socijal-liberala” Budiše je matematički i optički trebala biti socijala. Nje, međutim, nije bilo na vidiku, jer su nakon smjene HDZ na parlamentarnim izborima od 3. siječnja 2000. politikom dominirale vlastohlepne emocije stranačkih karijerista (partitokracija). Zadovoljilo se statističkom iluzijom da je dvostranački i, dakako, šesterostranački nepotizam u odnosu na hadazeovski jednostranački nepotizam oblik socijalizacije. Sklad vladajuće Šestorke nije jamčio nemogućnost totalitarističkih recidiva, jer njega je mogao jamčiti samo sadržaj heterogene političke vlasti kakva je bila vlast Šestorke, a sadržaj nije obećavao sretnu budućnost. Vlast premijera Sanadera i vladajuće koalicije koju HDZ okuplja (HSLS, HSU, SDSS, HSP, i HSS) identična je bivšoj Račanovoj Šestorki, odnosno današnjim navodno oporbenim parlamentarnim strankama SDP, HNS-LD, DC i IDS. Jaram se može mijenjati nekoliko puta (iako Ante Starčević to ne preporučuje), pojedinca se može varati stalno, narod povremeno, ali narod se ne može varati stalno. To su potvrdile mnogobrojne revolucije i narodni ustancu u povijesti čovječanstva. Ako se alternativu drži pod represijom i cenzurom, onda i posljedice po narod postaju teže, što je u povijesti dokazano na primjeru hrvatskog naroda. Stoga, poštovani sunarodnjaci i građani Republike Hrvatske – ukoliko ste ZA DEMOKRACIJU, PRAVNU DRŽAVU i VLADAVINU PRAVA, koja sa sobom onda nosi i donosi i GOSPODARSKI PROSPERITET, onda ste ZA DETUĐMANIZACIJU, onda ste za KRAJ VELIKIH LAŽI REŽIMA. U tom slučaju ste ZA ISTINU i PRAVDU koju od samog početka i bez kalkulacije zastupa Hrvatska stranka prava 1861. (Ovo nije predizborni poklič nego antibiotik za ozdravljenje Republike Hrvatske.).