“HRVATSKO PRAVO”

PRVE STRANAČAKE ONLINE NOVINE U REPUBLICI HRVATSKOJ

www.hrvatsko-pravo.com

14. kolovoz 2006.

“OSVOBODILNA FRONTA” PROTIV UZORITOG

Već nekoliko tjedana traje u slovenskom dijelu Europske Unije žestoki verbalni medijsko-propagandni rat protiv Uzoritog Zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca i Rimokatoličke crkve u Republici Sloveniji. Povod napadu na lik i djelo uzoritog kardinala Stepinca je obljetnica njegova uspona na najvišu slovensku planinu i vrh Triglav, i s tim u vezi postavljanje spomen-ploče u spomen na taj veliki i nesvakidašnji događaj što se jedan nadbiskup popeo na planinski vrh nadmorske visine od 2864 metra. U normalnim zemljama i društvima bi to bila medijska senzacija, posebno ako se radi o “zaboravljenom” događaju. Međutim, pošto Republika Slovenija nije normalna zemlja, kao što to nije i Republika Hrvatska, u biti banalan događaj postavljanja spomen-ploče pretvorio se u medijsko-propagandni rat protiv Uzoritog i Rimokatoličke crkve u Sloveniji, koja simbolizira mučenički otpor pravednika protiv jugokomunističkog režima i boljševičkog terora slovenskih komunista u Drugom svjetskom ratu i u mirnodopskom poraću.

Iako su neki slovenski mediji liberalne uređivačke politike, u čijim uredništvima rezidiraju i bivši komunisti, “pretplaćeni” za takve i slične moćne položaje u Republici Sloveniji od proglašenja slovenske državne nezavisnosti od 25. lipnja 1991. godine, uostalom, kao i u Republici Hrvatskoj, pokušali napad na Stepinca i Rimokatoličku crkvu u Sloveniji iskoristiti i na valu aktualne propagande o navodnom slovenskom pravu na cijeli Piranski zaljev i ostale navodne teritorijalne sporove između Slovenije i Hrvatske, u koje službena slovenska politika ne ubraja okupaciju hrvatskog teritorija na žumberačkom vrhu Svete Gere (gdje je postavljena bodljikava žica, minska polja i straža pod punom ratnom spremom – već 15 godina), napad na Stepinca i Rimokatoličku crkvu u Sloveniji ima drugu pozadinu koja seže u Drugi svjetski rat. Tada su se slovenski boljševici u oružanom pokretu zvan na slovenskom jeziku “Osvobodilna fronta” /Oslobodilački front/, pod glavnim partizanskim komandantom “maršalom” Titom i Komunističke partije Jugoslavije borili za nasilni dolazak na vlast. U toj borbi, koja u Hrvatskoj ima svoj pandan u tzv. “Narodnooslobodilačkom pokretu” (“NOP”) i u “Narodnooslobodilačkoj borbi” (“NOB”), slovenski partizani i boljševici nisu se ustručavali vršiti teror protiv slovenskih civila, slovenskih seljaka, čak i protiv žena, djece i zarobljenika koje su divljački ubijali – i to sve pod lažnom propagandom “borbe za slobodu”, pod partizanskom parolom “Smrt fašizmu – sloboda narodu”. Najveći je cinizam u tome što su slovenski boljševici, predvođeni Edvardom Kardeljem, Mošom Pijadom i Mitjom Ribičićem i drugim boljševicima protiv slovenskog naroda organizirali i provodili teror, i “uime naroda” vršili masovne egzekucije pripadnika slovenskog naroda. Zbog toga nikada nisu odgovarali pred slovenskom pravnom državom, a nedavna kaznena prijava protiv Mitje Ribičića je odbačena, što svjedoči o tome tko je u biti u Republici Sloveniji od pada Berlinskog zida do danas na vlasti.

Đapićev pajdaš sudjelovao u napadu na Stepinca

Napad na Uzoritog kardinala Alojzija Stepinca u susjednoj republici predvodio je ĐAPIĆEV pajdaš, prijatelj i politički saveznik - slovenski ultra-nacionalist ZMAGO JELINČIĆ. Karakteristika obojice je, da su za vrijeme komunizma bili suradnici jugoslavenske totalitarne tajne službe, u funkciji doušništva. Sada se Đapićev prijatelj iz “Nacionalne stranke” stavio u službu neoboljševičke propagande protiv Stepinca. Naravno, prilikom izvještavanja iz Slovenije u vezi napada na Stepinca, neokomunistički hrvatski tisak u cijelosti prešućuje činjenicu da je Jelinčić Đapićev politički prijatelj i saveznik. Na taj način neki glavni urednici medija u RH štite Đapića, kao neformalnog koalicijskog saveznika premijera Sanadera (HDZ), od još većeg kraha, i mogućnosti da Sanader na sljedećim parlamentarnim izborima padne s vlasti ako Đapić ne pređe izborni prag. No, hrvatska javnost se ipak sjeća kako se Đapić svojedobno hvalio odličnim odnosima na relaciji između otete Hrvatske stranke prava i Nacionalne stranke odnosno između ĐAPIĆA i JELINČIČA.

“Slovenci na Triglavu ne žele Stepinca”?

Prvo je u napadu na Stepinca sudjelovao slovenski Planinarski savez, uprava nacionalnog parka Triglav i općinske vlasti Kranjske Gore, ali ubrzo se vidjelo da su to samo tekliči i da iza napada na Stepinca i slovensku katoličku crkvu i kršćane stoje ostatci bivše jugoboljševičke “Osvobodilne fronte”, čiji su ideološki nasljednici raspoređeni u različite slovenske političke parlamentarne stranke i u strukture vlade Republike Slovenije i različite udruge, kao i u Republici Hrvatskoj. Zagrebački “Večernji list” je u članku od 18. srpnja 2006. pod naslovom “Slovenci na Triglavu ne žele Stepinca” obmanuo hrvatsku javnost, jer uopće nije istina da Slovenci ne žele Stepinca na Triglavu, nego Stepinca na Triglavu ne žele ostatci totalitarnog boljševizma u Republici Sloveniji koji su na istoj valnoj dužini sa ostatcima totalitarnog boljševiza u Hrvatskoj koji je na vlasti, pod smokvinim listom nominalne demokracije i deklarativne pravne države. (Večernji list je na web-stranici svoga izdanja Stepinca iliustrirao poznatom boljševičkom manipuliranom fotografijom na kojoj se vidi Stepinca sa crvenim očima, što bi trebalo simbolizirati Stepinčevu navodnu krvavu prošlost – kao da je bio zapovjednik kakve postrojbe SS-jedinica ili Ozne. Istina je da slovenski narod i te kako želi Stepinca na Triglavu. Međutim, inicijativa Hrvatske katoličke zajednice u Republici Sloveniji da na 70. obljetnicu uspona Zagrebačkog nadbiskupa Stepinca na najviši slovenski vrh Triglav godine 1936. podigne 5. kolovoza 2006. spomen-ploču u kapelici Marije Snježne na Triglavu, dočekan je od slovenskih boljševika na nož, jer – boljševicima je Stepinac oduvijek bio trn u oku jer je bio UZORIT, za vrijeme Drugog svjetskog rata nesebično je spašavao slovenske svećenike i druge pripadnike slovenskog naroda, izlažući se potencijalnoj odmazdi njemačkog nacističkog režima u okupiranoj Sloveniji, te odmazdi i ustaškog režima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Poznata je činjenica da su kozačke SS-jedinice ubile Stepinčeva brata. Za vrijeme Drugog svjetskog rata je partizanski pokret u Hrvatskoj likvidirao, najčešće doslovno zaklao, mnogobrojne svećenike Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj. Samo Zagrebačka nabiskupija ostala je bez cvijeta svojega svećenstva – bez 65 svećenika. U Maceljskoj šumi je vojna Ozna iz Krapine likvidirala 20 svećenika i franjevaca. Poznat je pokolj franjevaca u Širokom Brijegu, gnjusno ubojstvo umirovljenog biskupa Carevića u Velikom Trgovišću u Hrvatskom zagorju itd. Odmah nakon rata je Stepinac odbio Rimokatoličku crkvu u Hrvatskoj podvrgnuti kultu titoizma, te ga je crveni maršal uklonio iz javnosti, sudio mu na političkom procesu u Zagrebu i potom ga u uzništvu dao trovati do smrti. Međutim, Stepinac nije se odrekao Boga, niti je izdao Crkvu i hrvatski narod.

Komisija za Pravednost i mir Slovenske biskupske konferencije navela je u priopćenju za javnost sljedeće: «Blaženi je Alozije Stepinac bio hrabar čovjek koji je svoje dostojanstvo izražavao i u odnosu prema nacističkim, ustaškim i komunističkim vlastodršcima, a nedvojbeno je osuđivao ubijanje nedužnih ljudi i svako gaženje ljudskih prava. Njegova pomoć prognanim Slovencima i slovenskom svećenstvu tijekom Drugog svjetskog rata govori o velikoj hrabrosti i pravičnosti.» U odgovoru povjerenstva Rimokatoličke crkve u Sloveniji ističe se da je ispad dvojice zastupnika u Državnom zboru Republike Slovenije (slovenski parlament) bio krajnje neprimjeren, sramotan i skandalozan, te da «grubo vrijeđa uspomenu na blaženoga Alojzija Stepinca, osjećaje hrvatskog naroda i mnogih Slovenaca.» (Večernji list, 19.7.2006. «Stepinac u ratu spašavao Slovence») Pošto medijski napadi na Uzoritog nisu prestali, Slovenska biskupska konferencija Rimokatoličke crkve u Republici Sloveniji morala se ponovo obratiti slovenskoj javnosti s priopćenjem, koje su 10. kolovoza 2006. prenjeli slovenske novine „Delo“ i „Dnevnik“ u kojemu je istaknuta Stepinčeva besprijekorna javna osobnost, navodeći kao prilog dokazu takvoj tvrdnji politički sudski proces u staljinističkom stilu koji je protiv Zagrebačkog nabiskupa montirao Bakarićev kvislinški komunistički režim u Zagrebu 1946. godine, te deklaraciju Sabora Republike Hrvatske od 14. veljače 1992. kojom je kardinal Stepinac rehabilitiran, te da je za vrijeme Drugog svjetskog rata štitio prognane bez obzira na njihovu nacionalnost i vjersku pripadnost. (Večernji list, 11.8.2006. „Stepinac je bio žrtva“).

Manolićeve velike laži u bespoštednom ratu protiv Stepinca

Što je Isus učio svoje učenike o Sebi? Dopuštao je drugima da Ga zovu Kristom (Evanđelje po Mateju, 16:15-20; 26:63-64). Rekao je da može oprostiti grieh (Evanđelje po Mateju, 9:2-6 i Evanđelje po Luki, 7:47-48). Isus je obećao da će uskrsnuti od mrtvih (Evanđelje po Mateju, 20:18-19; 27:62-63).

Bezbroj ljudi umrlo je mučeničkom smrću zato što su tvrdili da Isus nije bio smrtnik nego Sin Božji, kao na pr. Jakov Zebedejev, kojemu je odrubljena glava, Šimun Petar bio je razapet u Rimu, naglavce, Pavlu je Neron 66. godine dao odrubiti glavu, Stjepana je 38. godine kamenovala rulja, a Stepinac je u 20. st. ubijen kao sluga Božji od strane Titovog jugokomunističkog režima.

Podsjećamo hrvatsku javnost da je Stepinca trovanjem do smrti u dugogodišnjem zatvoru i pritvoru ubio totalitarni jugokomunistički režim Titovih boljševika, na zapovijed „maršala“ Tita. Podsjećamo i da je predsjednik Hrvatske stranke prava 1861. Dobroslav Paraga, po saznanju o političkom ubojstvu Zagrebačkog nadbiskupa i kardinala podnio protiv JOSIPA MANOLIĆA kaznenu prijavu, s obzirom da se boljševik Manolić, kao visoki oficir totalitarne Ozne nalazio na čelu zatvorskog sustava tzv. „Narodne Republike Hrvatske“ u vrijeme dok je Stepinac trovan do smrti. Vatikansko povjerenstvo nedvojbeno je ustanovilo da je Stepinac žrtva komunizma jer je ubijen od strane komunističkog režima u Jugoslaviji. Papa Ivan Pavao II beatificirao je Alozija Stepinca. Podsjećamo također hrvatsku javnost da se povodom kaznene prijave protiv Manolića u Manolićevu zaštitu tada stavio bivši glavni urednik katoličkog lista „Glasa Koncila“ ŽIVKO KUSTIĆ svojom kolumnom u „Jutarnjem listu“, te da je Državno odvjetništvo RH odbilo Paraginu kaznenu prijavu protiv Manolića, pod prozirnim izgovorom „zastare“, iako nije bilo zastare. S druge strane je nadležni sud u Zagrebu žurno sazvao glavnu raspravu u povodu tužbe za klevetu koju je protiv Parage podnio Manolić. Na sudskoj raspravi se svjedok dr. BATELJA, koji se nalazio na čelu vatikanskog povjerenstva, nije mogao sjetiti svog navoda iz „Globusa“ u kojemu je rekao da je Stepinac otrovan. Tek nakon što ga je g. Paraga podsjetio što je svojedobno rekao u navedenom javnom glasilu, dr. Batelja je potvrdio da je Stepinac otrovan, a sudac je Manolićevu tužbu za klevetu odbacio, jer Paraga nije izmislio ono što je dr. Batelja bio tvrdio.

Goldstein neizravno podržao napad Zmage Jelinčiča na Stepinca

Upravo je sramotno kako se povjesničar Ivo Goldstein u Republici Hrvatskoj također stavio u službu napada na Stepinca. U ekskluzivnoj nedavnoj izjavi za „Dnevnik“ Hrvatske televizije, u povodu medijskog napada na Stepinca u Sloveniji od strane navedene neoboljševičke struje u slovenskoj politici, dr. Ivo Goldstein je izjavio da se Stepincu može predbaciti da u Drugom svjetskom ratu nije spasio dovoljno ljudi. Kojeg li licemjerja jednom hrvatskom junaku i mučeniku – žrtvi komunizma Stepincu predbaciti takvo što, jer ispada kao da Stepinac namjerno nije spasio dovoljno ljudi ili onoliki broj koji bi bio po želji gospodina Goldsteina juniora. Koliko je njegov otac Slavko Goldstein spasio ljudi u Drugom svjetskom ratu? Za razliku od Stepinca bio je u boljoj prilici spašavati ljude jer je bio u partizanima. Možda nema odgovora na ovo pitanje, jer tko zna što je Slavko Goldstein radio u partizanima. Možda je radio nedjela poput svojih „drugova“ u „Osvobodilnoj fronti“?

Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) o zločinima maršala Tita i slovenskih boljševika

U njemačkom političkom konzervativnom dnevniku iz grada Frankfurta na Maini, Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) je novinar Reinhard Olt 4. svibnja 2004. godine u članku pod naslovom «Slovenija – zemlja masovnih grobnica», predstavio knjigu gospođe Tamare Griesser-Pečar, koja nosi naslov «Pocijepana nacija. Okupacija, kolaboracija, građanski rat i revolucija», a koja je napisala nenašminkanu ratnu priču o ratnim zločinima partizanskih trupa pod Titovim zapovjedništvom. Autorica je naglasila da je za Tita «unutarnji neprijatelj» bio opasan najmanje toliko koliko i vanjski neprijatelj odnosno okupator. Gospođa Griesser-Pečar ni najmanje ne sumnja da je partizansko vojno zapovjedništvo i rukovodstvo Komunističke partije Jugoslavije držalo da je eliminacija slovenskih i hrvatskih domobrana i srpskih četnika bila važnija od borbe protiv talijanskih, njemačkih i mađarskih okupatora. Takozvani «Narodnooslobodilački pokret» (NOP), koji je od jugoslavenskih komunista bio instrumentaliziran i monopoliziran, više je energije utrošio i potrošio u građanskom ratu protiv «kolaboranata» (navodnih suradnika okupatora), i politici istrebljenja takozvanih «izdajica» (tzv. navodnih kvislinga), «narodnih neprijatelja», nego za tzv. «narodnooslobodilačku borbu» (NOB). Autorica svoje tvrdnje ne potkrepljuje samo na osnovi strijeljanja zarobljenih domobrana i četnika, uključujući i strijeljanje teških ranjenika u Grčarici, Mozelju, Jelendolu, Turjaku, Velikom Lašču, Velikom Osolniku i drugim mjestima, nego prije svega počinjenim masakrima nad stvarnim ili navodnim režimskim protivnicima: 1942. u Ajdovcu i Suhoru, kao i 1943. u Grahovu, Velikom Lašču na Kočevju i u drugim mjestima. Svi jugoslavenski državljani njemačke nacionalnosti bili su od strane jugokomunističkog «Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije» (AVNOJ) proglašeni kao divljač za odstrel. Tko je od Nijemaca preživio užase koncentracijskih logora bio je od Titova režima protjeran (deportiran) iz Jugoslavije. Autorica se usredotočila na antikomunističko domobranstvo «građanskog tabora», pripadnike građanstva koji su ubijani zbog klasne pripadnosti građanskom staležu, i na katolički kler koji je u ratu i poraću platio visoki danak u krvi. Autoričin interes predstavljaju i oteti Talijani iz Trsta i sudbina Srba koji su ostali vjerni monarhiji, te na kraju i 60 tisuća hrvatskih vojnika i civila koji su masakrirani na slovenskom tlu. Hrvati su prilikom bijega pred komunistima na repu Wehrmachta dospjeli do austrijskog dijela pokrajine Koruške (Kärnten) i u malom mjestu Bleiburg i u drugim mjestima se predali britanskim postrojbama. Englezi su Hrvate na prijevaru izručili između 15. i 30. svibnja 1945. partizanima sa sviješću da Hrvate u jugokomunističkom zarobljeništvu čeka sigurna smrt. Na isti način su Englezi Crvenoj armiji Sovjetskog Saveza i tiraninu Staljinu izručili 40 tisuća Kozaka, naglasila je gđa. Griesser-Pečar, i nastavila: Na Kočevskom rogu blizu Ljubljane je više tisuća Hrvata divljački ubijeno. Pošto se «užasan mirs leševa» nalazio iznad planine Kočevski rog do kraja četrdesetih godina 20. stoljeća, morali su njemački ratni zarobljenici ubijene «premještati». (…) Pokolj (masakar) nad domobranima bio je partijska i državna tajna, a kao tema su masovna ubojstva ostala tabu-tema (tema o kojoj je zabranjeno i opasno govoriti). Čak ni 1991. godine kada se Slovenija osamostalila i postala nezavisna država, nitko nije spominjao tragediju i traumu bratoubilačkog smaknuća(…) Na tome ništa nisu promijenile ni mise zadušnice Rimokatoličke crkve na Kočevskom rogu, kojima je prisustvovala pretežito rodbina ubijenih koje je u jame ubacio Titov «Odjel za zaštitu naroda» (OZNA). Gospođa Griesser-Pečar svojom dokumentiranom knjigom ostavlja duboki utisak i istovremeno potresnu sliku totalitarnog titoizma kao komunističkog gospodstva nesovjetskog, ali istodobno i staljinističkog pečata rata i poraća. (…) Autorica drži slovenskom narodu od dva milijuna pripadnika obrisano zrcalo povijesti pred licem, i istovremeno je posramila sve one koji su titoizam propale Jugoslavije držali mekom varijantom komunističkih režima, ako ne i za bezopasni režim uopće, mišljenja je novinar Olt.

Članak je objavljen uoči ulaska Republike Slovenije u punopravno članstvo Europske Unije, a tisak u Republici Hrvatskoj je objektivan protutitoistički članak prešutio odnosno cenzurirao.