«HRVATSKO PRAVO»

PRVE STRANAČKE ONLINE NOVINE U REPUBLICI HRVATSKOJ

www.hrvatsko-pravo.com

14. kolovoz 2006.

UZROČNO-POSLJEDIČNE VEZE:

POVIJESNA ISTINA – KAKO JE SRUŠENA JUGOSLAVIJA?

(U POVODU OBLJETNICE SENATSKE REZ. 169 OD 4. KOLOVOZA 1989.)

U kolovozu 1989. održani su pravaški dani na Capitol Hillu – Senatska rezolucija 169 (olujni oblaci nad Jugoslavijom)

Svjetska i hrvatska javnost zna da je godina 1989. bila velika godina za narode svijeta, posebno za europske narode, jer je 9. studenog 1989. pao Berlinski zid, čija je obljetnica podizanja u bivšem Istočnom Berlinu, od strane komunističkog režima, navršena točno na jučerašnji dan, 1961. godine. (Nakon podizanja sramotnog i nehumanog Berlinskog zida, kojim je komunistički režim pokušao spriječiti zov Nijemaca prema slobodi, a na čijim je minskim poljima i elektrificiranoj žici uz zid ubijeno do 1989. u gradu Berlinu 125 osoba, predsjednik SAD John F. Kennedy posjetio je Zapadni Berlin i ohrabrio Berlinčane i Nijemce poznatom rečenicom: «Ich bin ein Berliner» (Ja sam Berlinčanin), čime je totalitarnom Sovjetskom Savezu dao do znanja da Zapadni Berlin neće ostaviti na cjedilu i prepustiti ga «Carstvu zla», kako je am. predsj. Ronald Reagan označio Titovoj Jugoslaviji «bratski» Savez Socijalističkih Sovjetskih Republika.

Međutim, šira hrvatska javnost do dana današnjeg ne zna da su najbolji sinovi hrvatske domovine 1989. hrabrom akcijom ispisali najsjajnije stranice moderne hrvatske povijesti, i da je hrvatsko pitanje postavljeno u sam vrh svjetske politike. Najšira hrvatska javnost to ne zna zato što je u demokraciji Republike Hrvatske, prvo Tuđmanov režim, a poslije i režim bivšeg jugokomuniste Ivice Račana i danas režim premijera Sanadera uveo stopostotnu cenzuru protiv Dobroslava Parage i povijesne istine – kako bi hrvatski narod ostao u potpunom mraku glede prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, sa svrhom da se Hrvatima manipulira i nameće politika koja najčešće ne korespondira s hrvatskim nacionalnim interesima.

Tih kolovoških dana 1989. godine održani su, naime, pravaški dani na Capitol Hillu, kada su predstavnici američkog naroda na 1. sjednici gornjeg doma 101. saziva saveznog parlamenta Sjedinjenih Američkih Država donjeli SENATSKU REZOLUCIJU 169 kojom se «podupiru napori DOBROSLAVA PARAGE u borbi za poštivanje ljudskih prava u Jugoslaviji (...)»

Rezolucijom 169 je američki Senat od Titove Jugoslavije zatražio, među ostalim, bezuvjetno puštanje na slobodu svih političkih zatovrenika u SFRJ. S obzirom da titoistički totalitarni režim nije namjeravao ispoštovati zahtjev američkih zakonodavaca, nego je S. rezoluciju 169 odbio, bio je to početak kraja Titove Jugoslavije i Jugoslavije uopće, jer je prilikom službenog posjeta posljednjeg premijera SFRJ u State Departmentu Anti Markoviću (jugokomunist hrvatskog podrijetla) umjesto razgovora o novom stand-by aranžmanu jugoslavenske vlade s Međunarodnim monetarnim fondom dočekao razgovor o kršenju ljudskih prava Dobroslavu Paragi od strane jugokomunističkog beogradskog režima.

Treba povijesne istine naglasiti da je g. Dobroslav Paraga bio pored sovjetskog disidenta Andreja Saharova jedina žrtva komunizma na svijetu koji je dobio priznanje od saveznog parlamenta SAD naslovljeno na njegovo osobno ime i prezime. Niti prije niti poslije, do danas, niti jedna osoba na svijetu nije počašćena kao što je to bio ruski disident ANDREJ SAHAROV, a iz hrvatskog naroda to je DOBROSLAV PARAGA. (Rusija ima 150 milijuna stanovnika, Hrvatska niti pet milijuna.) Bilo bi to slično kao da je sin židovskog naroda i Isusov nasljednik sveti Petar u starom Rimu, umjesto da je razapet na križu, doživio ovacije Senata Rimske Republike SPQR.

Ljeto 1989. spada i inače u najsretnije dane za hrvatski narod u njegovoj modernoj povijesti. Dvadeset dana prije nego što su američki zakonodavci u Senatu usvojili oštru rezoluciju o Titovoj Jugoslaviji je borac za ljudska prava Dobroslav Paraga u tadašnjem glavnom gradu Savezne Republike Njemačke, u Bonnu, primljen u službeni posjet odnosno u audijenciju kod predsjednika Savezne Republike Njemačke Richarda von Weizsäckera – dokazani njemački demokrat i antifašist, koji je kao mladi časnik Wehrmachta 20. srpnja 1944. sudjelovao u državnom udaru i prevratu protiv Hitlerova režima. Uslijedili su još Paragini posjeti češkom državniku i žrtvi komunizma Vaclavu Havelu na Hradčanima u Pragu, i cijelom nizu europskih i američkih demokratskih državnika i parlamenata (kao npr. parlament u Ontariju i dr.) i gradskih vijeća, od dobrodošlice u američkim milijunskim gradovima Chicagu i New Yorku do kanadskog milijunskog Toronta, i uredništava najpoznatijih svjetskih listova, koji su bivšeg zatočenika jugokomunističkog koncentracijskog logora na Golom otoku dočekali kao vjesnika novih vjetrova promjena u svijetu totalitarnog komunizma, na kraju Hladnog rata. Gradsko vijeće milijunskog Chicaga je, primjerice, u čast borbe Dobroslava Parage za ljudska prava u Hrvatskoj i Jugoslaviji donio na srpski Vidovdan 28. lipnja 1989. rezoluciju kojom je osuđena velikosrpska i komunistička Jugoslavija. Bio je to crni dan za emigraciju srpskih četnika u Chicagu, i crni dan za jugokomunistički beogradski režim, a da ne govorimo o 4. kolovozu 1989. kada je jugokomunističkom titoističkom zločinačkom režimu pao mrak na oči, jer Titovi komunisti i partizani nisu mogli vjerovati da je višedesetljetni saveznik Titove Jugoslavije - Sjedinjene Američke Države - okrenuo Jugoslaviji leđa. Međutim, upravo to se dogodilo. Nakon toga Jugoslavija nikada više nije uživala bezrezervnu potporu najsnažnije super-sile svijeta. Razlog zašto su SAD uopće podržavale Titovu Jugoslaviju od 1948. do 1989. bio je taj, što je za vrijeme početka Hladnog rata između demokratskog Zapada i komunističkog Istoka, Zapad uspio potkupiti «maršala» Tita koji se deklarativno odrekao savezništva sa Staljinom i Sovjetskim Savezom, te je time nastala pukotina u svijetu komunizma, što je Zapadu bilo više nego dobrodošlo. Zato je Zapad sve do 1989. gledao totalitarnom jugokomunističkom režimu kroz prste. Jugoslavenski diktator i komunistički tiranin Tito je, dakle, raskinuo sa Sovjetskim Savezom, iako nije raskinuo sa staljinističkom metodom vladanja u bivšoj Jugoslaviji. Pogledajmo kako je jugokomunistički režim, kroz partijski tisak i režimske «novinare» dočekao Senatsku rezoluciju 169 i Dobroslava Paragu:

Sanaderov kadar VLADIMIR DROBNJAK osudio 1989. borca za ljudska prava

Režimski novinar Vladimir Drobnjak, koji je u vladi premijera Sanadera (HDZ) postao 2005. godine glavni službeni pregovarač vlade Republike Hrvatske u međudržavnim pregovorima za punopravno članstvo RH u Europskoj Uniji, optužio je Senat Sjedinjenih Američkih Država 9. kolovoza 1989. u zagrebačkom «Vjesniku» (tada glasilo CK SKH) pod naslovom «Američki Senat prihvatio Rezoluciju o «Slučaju Paraga» - problematične tvrdnje», da «se otvoreno upliće u unutrašnje stvari SFRJ» i pozvao State Department da vlada SAD ne postane ravnodušna spram dobrih odnosa s Jugoslavijom. «Kome trebaju takve rezolucije što (...) pridonose destabilizaciji kriznih jugoslavenskih političkih prilika?», završio je Drobnjak u svojemu dirigiranom napadu na Paragu. Beogradska režimska novina «Politika» također je u članku pod naslovom «Američko-Jugoslavenski odnosi – podmetnuta još jedna osuda u Senatu», osudila Senatsku rezoluciju 169 kojom je osuđena vlada Jugoslavije.

Beogradska jugokomunistička «Borba» protiv demokratske borbe Dobroslava Parage

Glasilo jugoslavenske komunističke partije, «Borba», iz Beograda, 11. je kolovoza 1989. godine, u članku pod naslovom «Poslije rezolucije američkog Senata: tko je Dobroslav Paraga – dugo putovanje u laž» /prevedeno sa srpskog jezika, op.a./ objavilo sljedeće:

«(...)Od studenta teologije pretvorio se u očigledno utjecajnog disidenta u svijetu, a po nekim saznanjima dospio je do samog vrha ustaške emigracije. (...) Tako smo zahvaljujući peticiji Dobroslava Parage svrstani u zemlje koje svoje građane proganjaju, maltretiraju i drže po zatvorima. (...) Paraga se, inače, reklamira kao prvi čovjek koji je u zemljama istočnog bloka podigao glas protiv sudskih progona i nasilja. Navodno se poslije njegovih razgovora «svijetom proširio val zgražanja pa je pod pritiskom svijeta naša vlada zatvorila Goli otok. (...) Što zapravo priča Paraga? Prije mjesec dana «Hrvatski tjednik» je objavio izvješće s Paraginog predavanja održano u Chicagu «poštenim Hrvatima». Pored povijesti svojeg stradanja poseban dio je posvećen političarima. «Prvi na spisku» mu je Ante Marković /predsjednik vlade SFRJ, op.a./, kojemu ne može oprostiti što ga je, u vrijeme kada je bio predsjednik Predsjedništva /Socijalističke Republike/ Hrvatske, proglasio krivim pred preko 70 stranih novinara. Sa Slobodanom Miloševićem nije imao nikakvih kontakata, ali upozorava slušateljstvo da se radi o «balkanskom Führeru». Ništa bolje mišljenje nema o Šuvaru, Biliću, Blaževiću /koji je 1946. neosnovano kao tužitelj komunističke Bakarićeve Hrvatske 1946. optužio pred «sudom» zagrebačkog nadbiskupa Rimokatoličke crkve Alojzija Stepinca, op.a./. Nedavne događaje na Kosovu i uvođenje privremenih mjera /izvanredno stanje i vojno-policijsko slamanje miroljubivih albanskih prosvjeda, op.a./ Paraga rado komentira kao «čistu okupaciju», potkrepljujući to lažnim podatcima – da je u nedavnim demonstracijama na Kosovu poginulo više od 250 ljudi (...) ... U Chicagu ga je u svibnju primio crnački vođa Jesse Jackson, bivši kandidat za američkog predsjednika (...) Prema pisanju «Nove Hrvatske», Jackson je Paragu primio ljubazno i srdačno, i predstavio ga svojim suradnicima kao «borca za ljudska prava koji je nekoliko godina proživio torturu u jugoslavenskim zatvorima». Pri tome je Jackson posebno istaknuo «da ne smijemo dopustiti pokolje i progone u današnje vrijeme koji postoje u Južnoj Afriki, Latinskoj Ameriki i Jugoslaviji» (!) Paragu inače obavezno prati nekoliko novinara, a njegove susrete snimio je Peti kanal NBC, što nije baš «prva liga» ali nije ni lokalna stanica. Svojevremeno je i «Chicago Defender» objavio tekst u kojemu Annette Warmter, pored ostalog, opisuje strahovite patnje hrvatskog disidenta u zatvoru zato što je «odbio žaliti zbog diktatora kao što je Tito». Navodno je tada doživio pravi pakao koji se može usporediti samo s onim što su radili gestapovci u Auschwitzu i Dachauu. U tim pričama inače prevladavaju ubojstva – recimo Paraga tvrdi da je osobno gledao na Golom otoku nekoliko ubojstava, 15 samoubojstava i bezbroj strahovitih mučenja. (...)»

Kako je srušena bivša Jugoslavija, i tko je rušio bivšu Titovu Jugoslaviju?

Poštovane čitateljice i čitatelji online izdanja «Hrvatskog prava», svjedoci smo da je aktualni predsjednik Republike Hrvatske STJEPAN MESIĆ izdao knjigu u kojoj se hvali da je ON srušio Jugoslaviju. Ukoliko želite vjerovati u Mesićeve i Račan-Sanaderove utopije, ostavljamo vas da sanjarite i dalje. Međutim, ukoliko Vas zanima povijesna istine, ako ništa drugo, onda radi budućnosti vaše djece, znajte da Titovu Jugoslaviju nisu rušili ni Stipe Mesić ni Franjo Tuđman, a kamoli Josip Manolić ili Ivica Račan, Dražen Budiša ili Savka Dabčević Kučar.

Jugoslaviju je u prvom redu rušio srbijanski komunistički diktator i velikosrpski «vožd» (balkanski krvnik) SLOBODAN «SLOBO» MILOŠEVIĆ, koji je, kada se uvjerio da tadašnje jugoslavenske republike Slovenija, Hrvatska, BiH i Makedonija odbijaju njegov prijedlog o «čvrstoj federaciji», krenuo u ožujku 1991. u izazivanje «ustavne krize» i u stvaranje «jugoslavenske krize», da bi nakon 25. lipnja 1991. (proglašenje deklaracije Sabora RH o nezavisnosti), a posebno nakon Brijunskog sporazuma od 7. srpnja 1991. (Tuđmanova suspenzija deklaracije Sabora RH o nezavisnosti) krenuo u oružani obračun s hrvatskim narodom, mislivši na račun hrvatskog državnog teritorija, i na račun Republike BiH, stvoriti «Veliku Srbiju», na crti VIROVITICA - KARLOVAC - KARLOBAG. Slobodan Milošević, i njegov duhovni mentor, pisac srbijanske varijante Hitlerova «Mein Kampf» odnosno tvorac tzv. «Memoranduma SANU» DOBRICA ĆOSIĆ (politički program o stvaranju «Velike Srbije» koji je 1987. završio na radnom stolu Miloševićeva kabineta u Beogradu) zasigurno spadaju u razbijače Titove Jugoslavije, iz gore navedenih motiva i niskih pobuda.

Drugi uzrok kako je srušena Jugoslavija je Senatska rezolucija 169 od 4. kolovoza 1989. kada je tamnici naroda Jugoslaviji stavljen ključ u bravu (Josip Manolić je nedavno na Hrvatskoj televiziji tvrdio da Jugoslavija uopće nije bila tamnica naroda za Hrvate, i skoro niti jedan novinar i niti jedne novine ili neki drugi medij, niti ijedan političar iz vladajuće nomenklature nije reagirao na notorni povijesni falsifikat koji je ovaj notorni de facto partizanski ratni zločinac i jugoboljševik pljusnuo u lice hrvatskom narodu).

Povijesne istine radi moram naglasiti da je u čuvare Titove Jugoslavije, u očuvanje teritorijalnog integriteta SFRJ do posljednjeg daha bila administracija predsjednika Georgea Busha (seniora) i State Department, koji su strahovali da bi krvavi raspad Jugoslavije za sobom povlačio i krvavi raspad Sovjetskog Saveza te novi svjetski rat. Međutim, to ne opravdava «gluhuću» s kojom je Bijela kuća 1991. dočekala zov hrvatskog naroda za slobodom. Međutim, dok je američka izvršna vlast još stajala na pozicijama demokratizacije Jugoslavije, politička stranka predsjednika Busha, oporbena Republikanska stranka u američkom Kongresu, udisala je punim plućima hrvatski zov za slobodom. Zov slobode je na Capitol Hill 1991. ponovo donio Dobroslav Paraga, a ne lažni «mesija» Franjo Tuđman. Paraga je bio taj koji je udario temelje modernoj hrvatskoj državi – Republici Hrvatskoj, a ne Franjo Tuđman. Paraga je bio taj koji je preuzeo politički program Oca domovine ANTE STARČEVIĆA, a ne Franjo Tuđman, čija se «Programska deklaracija Hrvatske demokratske zajednice» iz 1989. godine oslanjala na politički marksistički program, uz usputno spominjanje Stjepana Radića i Ante Starčevića (radi zavaravanja javnosti), ali u debeloj sjeni titoizma, AVNOJA i ZAVNOHA. (Tko ne vjeruje, neka pročita Tuđmanovu «Programsku deklaraciju...»).

Dok je Paraga između 1989. i 1991. miroljubivim i demokratskim sredstvima rušio Jugoslaviju, da bi Hrvatska mogla živjeti, ANTO ĐAPIĆ je još bio doušnik «Kontraobavještajne službe JNA», Ivo Sanader je po Austriji sakupljao erotske fotografije za zagrebački tjednik «START», šef komunističke partije iz Hrvatske Ivica Račan se u Beogradu na posljednjem kongresu SKJ 1990. borio za opstanak Jugoslavije, Budiša se tada još uvijek podvrgavao poznatoj «hrvatskoj šutnji», Savka Dabčević Kučar spremala je bezličnu jugoslavensku konfederativnu «Koaliciju narodnog sporazuma», a Franjo Tuđman s Mesićem, Boljkovcem i Manolićem se pripremao za preuzimanje vlasti od svojih kolega – jugokomunista, i konfederalni program za Hrvatsku.

Paraga i Paradžik stvorili antivelikosrpsku koaliciju, a ne Franjo Tuđman

Antivelikosrpsku koaliciju stvorili su ANTE PARADŽIK i DOBROSLAV PARAGA, a ne FRANJO TUĐMAN. Predsjednik Hrvatske demokratske zajednice i Republike Hrvatske Franjo Tuđman radio je suprotno antivelikosrpskoj koaliciji – u zoru velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku 1991. godine. U ožujku 1991. je Franjo Tuđman u Karađorđevu, na tajnom sastanku s Miloševićem, sudjelovao u zavjeri protiv hrvatskog naroda. Bila je to prokleta urota u Karađorđevu, kada se na Miloševićev prijedlog suglasio s podjelom Bosne i Hercegovine – što je nož u srce hrvatskog naroda i slobode.

Sarajevska tadašnja jugokomunistička režimska partijska novina «Oslobođenje» izvijestila je 12. srpnja 1991. u članku «Srbiju u prirodne granice» o antivelikosrpskoj koaliciji koju je na sastanku u Sofiji incirao predsjednik Hrvatske stranke prava Dobroslav Paraga.

«Paraga je i u Sofiji ponovio svoju «ideju», nedavno iznijetu u Tirani, koja predstavlja i glavni cilj koalicije: «zaustavljanje velikosrpskog šovinizma, davanje nezavisnosti nacijama koje je Srbija okupirala i vraćanje Srbije u etničke i istorijske granice iz 1912. godine.»

U Zajedničkoj povelji 12 oporbenih demokratskih stranaka iz Bugarske, Hrvatske, Crne Gore, i Albanije, među njima i Hrvatske stranke prava pod vodstvom Dobroslava Parage, potpisane u Sofiji 1991. godine (vidi «Vjesnik» od 19.7.1991.) stvorena je antihegemonistička (antivelikosrpska) koalicija pokreta i stranaka naroda Srednje i Jugoistočne Europe protiv Miloševićeva i jugoslavenskog režima u Beogradu.

Pobjednik prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, održani u travnju 1990. godine, bio je predsjednik Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), Franjo Tuđman, bivši partizan i general «JNA». Hrvatska demokratska zajednica predstavljala je frakciju bivših disidenata Titova režima jugoslavenske komunističke partije (SKH/SKJ). Tuđman je imao drukčije planove o rješenju hrvatskog pitanja u Jugoslaviji i o rješavanju jugoslavenske krize, koju je prouzročio Slobodan Milošević, od 1986. godine hegemonističkim velikosrpskom politikom. Unatoč svim naznakama 1989./1990./1991. o srbijanskoj agresiji na Hrvatsku, Tuđman se nije priklonio antivelikosrpskoj koaliciji, nego je stvorio čvrstu koaliciju sa Srbijom Slobodana Miloševića (dogovor s Miloševićem o podjeli Bosne i Hercegovine, u Karađorđevu i Tikvešu 1991. godine). Plebiscit (referendum) koji je F. Tuđman raspisao u svibnju 1991. godine, nije predstavljao izjašnjavanje hrvatskog naroda o samostalnoj hrvatskoj državi nego o hrvatskoj republici kao konfederalnom dijelu Jugoslavije.

Pred prve višestranačke izbore u Hrvatskoj je Tuđmanov HDZ imao u odnosu na Paragin HSP ogromnu umjetnu prednost i sve preduvjete za pobjedu, zato što je Tuđman od jugoslavenskog režima dobio (1987.) prije svih drugih bivših hrvatskih političkih zatvorenika jugoslavensku putovnicu, i to uz pomoć bivšeg šefa komunističke partije i jugoslavenske države Mike Špiljka, na osnovi koje je legalno otputovao na Zapad i od hrvatske emigracije pokupio financijsku potporu za osvajanje vlasti u Hrvatskoj, obmanjujući Hrvate u Zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi da se zalaže za samostalnu Hrvatsku (i pol. program Hrvatske demokratske zajednice iz godine 1989. također nije sadržavao mogućnost hrvatske državne nezavisnosti). Uz podršku komunističkog režima Tuđmanu je uspjelo 1989. u Zagrebu osnovati političku stranku izvan tadašnjeg vladajućeg Saveza komunista, dok je Dobroslav Paraga tek te godine dobio putovnicu, na osnovi koje je mogao otputovati u Njemačku, gdje ga je u službeni posjet primio predsjednik Richard von Weizsäcker, i Senat Sjedinjenih Američkih Država, koji je na Paragino ime izglasao povijesnu Rezoluciju 169 od 4. kolovoza 1989. godine, kojom su američki zakonodavci od jugoslavenske vlade zahtijevali trenutno puštanje na slobodu političkih zatvorenika u SFRJ. Bio je to ključ u bravu jugoslavenskoj tamnici naroda, jer je Senatska rezolucija 101. saziva Congressa SAD zahtjev za puštanjem političkih zatvorenika povezala s prijetnjom uskraćivanja financijske podrške beogradskom režimu u slučaju neispunjavanja zahtjeva za demokratizacijom Jugoslavije. Dobroslav Paraga je s Antom Paradžikom, zbog okolnosti represije prema njima, uspio u Zagrebu osnovati Hrvatsku stranku prava tek u veljači 1990. godine, dva mjeseca pred prve višestranačke izbore. (Paraga je u prosincu 1989. inicirao osnivanja stranke prava.)

Reakcije na Senatsku rezoluciju 169 bile su živčane, panične i žestoke. Tako je britanski «Financial Times» od 11. kolovoza 1989. izvijestio u članku pod naslovom «Beograd odbacuje američku Rezoluciju o ljudskim pravima» kako je «(...) Jugoslavija američku Rezoluciju o kršenju ljudskih prava, čije je posljedice osjetio jedan od najpoznatijih disidenata ove komunističke zemlje, izvješćuje Reuters iz Beograda, nazvala «monstruoznom». (...) Jugoslavenski diplomati u Washingtonu izjavili su službenicima američkoga Senata da su vlasti u Beogradu odbacile njihovu Rezoluciju.»

Republikanska stranka SAD poduprla mirni razlaz Jugoslavije i Sovjetskog Saveza

Dok je američka republikanska vlada predsjednika Georgea Busha (starijega) izravno davala 1991. potporu teritorijalnom integritetu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, koja se pokazala povodom izbijanju rata u bivšoj Jugoslaviji i agresije «JNA» i Socijalističke Republike Srbije na Republiku Hrvatsku, oporbena republikanska manjina u američkome Kongresu izglasala je na 18. godišnjoj konferenciji Konzervativne političke akcije Republikanske stranke SAD od 8. veljače 1991. rezoluciju s odlukama da će

(1) «podupirati narodne demokratske pokrete u Istočnoj Europi u njihovim naporima da vrate slobodu i nacionalnu neovisnost svojim narodima»,

(2) «podupirati mirno razdvajanje tih naroda i okupiranih država Sovjetskog Saveza i Jugoslavije»,

(3) «zahtijevati od saveznih vlada Sovjetskog Saveza i Jugoslavije da dopuste održavanje plebiscita o samoodređenju tih naroda na temeljima Deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda i Helsinških sporazuma, bez uporabe sile»

Sudionik-gost iz Hrvatske koji je na tom republikanskom saboru 8. veljače 1991. inicirao mirno razdvajanje republika bivše Jugoslavije bio je predsjednik Hrvatske stranke prava Dobroslav Paraga, iz Zagreba. Paraga je stranku prava predstavljao i na praškoj konferenciji koja je pod geslom «Miran put u demokraciju» održana od 4. do 6. srpnja 1990. godine, na kojoj je Paraga održao govor protiv smisla postojanja Jugoslavije i o kršenju ljudskih prava hrvatskih i albanskih građana od strane jugoslavenskih i srbijanskih komunističkih vlasti. Predsjednik Hrvatske stranke prava, g. Paraga, podnio je sudionicima ove međunarodne konferencije rezoluciju s prijedlogom i zahtjevom za mirnim razlazom naroda Sovjetskog Saveza i Titove Jugoslavije. Praška konferencija, kojom je predsjedavao češki disident komunizma i državnik Vaclav Havel, prihvatila je Paraginu rezoluciju kojom se izražava mišljenje nezavisnih demokratskih pokreta Istočne Europe i Sovjetskog Saveza, na završetku međunarodne konferencije pokreta «Demokracija i nezavisnost» u Pragu.

Zahvaljujući lobbyranju hrvatskog borca za ljudska prava Dobroslava Parage je Rezolucija (proglas) s praške konferencije ušla u zapisnik Kongresa Sjedinjenih Američkih Država (U.S. Congress), 19. listopada 1990. godine.

Dana 21. veljače 1991. godine predsjednik Hrvatske stranke prava Dobroslav Paraga Potkomitetu za europske poslove Odbora za vanjsku politiku Senata Sjedinjenih Američkih Država, u okrugu Washington D.C. u svojoj je Izjavi obavijestio američke zakonodavce o tome kako u njegovoj domovini Hrvatskoj...

«(...)bijesni vojna oluja federalne komunističke armije iz Beograda (...) potrebno je stvoriti koaliciju za miran razlaz naroda Jugoslavije. Budimo dosljedni! Okupacija Kuvajta, Južnog Vijetnama i drugih samo je posljedica okupacije Hrvatske, Slovenije, Kosova itd. Da je međunarodna politika bila dosljedna kao u slučaju Kuvajta već ranije, Kuvajt i ne bi bio dospio u ovakav tragičan položaj. Stoga ne propustite, štovana gospodo, učiniti sve da se pod okriljem međunarodne zajednice referendumom provede pravo na samoodređenje za Hrvatsku, Sloveniju, Kosovo, Makedoniju, svakako bolje nego nasiljem ili oružjem. Nikada Beograd i centralistička politika vođena uime Srbije i Jugoslavije nisu dopustili narodima da se izjasne o svom statusu pod dominacijom Srbije. Hrvatski, slovenski i albanski narod bore se za svoje države, posve neovisne o bilo kakvoj Jugoslaviji, na sličan način na koji se Litva, Estonija i Letonija bore za nezavisnost od Moskve i Sovjetskog Saveza. Nasilno održavanje Jugoslavije najgrublje je gaženje prava čovjeka i naroda kao i Opće deklaracije /OUN/ o ljudskim pravima. Očekujte sukobe, ratove i jugolibanon u Europi, nastavi li se velikosrpski teror nad Hrvatima, Albancima i drugim nesprskim narodima. (...) Jugoslavija se trese jer je nasilno spajanje različitih naroda u zajedničku državu zločin protiv čovječnosti, slobode i demokracije za sve narode koji se prisilno ujedinjavaju, jednako kao što je zločin i prisilna dioba pojedinih naroda kao što su bili sve donedavno Nijemci, ili su još i danas Albanci, Koreanci itd. (...) Molim vas da se podjednakom pažnjom kao i za krize u Zaljevu usredotočite na potencijalno još opasnije žarište za svjetsku stabilnost i da pomognete miran razlaz naroda iz Jugoslavije i ustoličenje novih demokratskih država.» (Dobroslav Paraga)

Tuđman u Sjedinjenim Američkim Državama nije lobbyirao za hrvatske interese kao Paraga, nego je putem plaćenih PR-agencija, plaćene iz hrvatskog državnog proračuna, lobbyirao protiv Dobroslava Parage, o čemu svjedoče pojedini kongresnici.

Uglavnom, niti mjesec dana nakon što je Paraga od SAD zatražio da kolijevka novovijeke demokracije podrži samostalnost Republike Hrvatske, prvi predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman zatražio je od drugih članova hrvatskog vrhovništva, na tajnoj sjednici VONS-a u Zagrebu, da podupru njegov dogovor sa Slobodanom Miloševićem o podjeli BiH između Dedinja i Pantovčaka, između Miloševića i Tuđmana. U tom trenutku je Miloševićev režim već bio organizirao i izvršio pobunu srpske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj, kojom je Tuđmana držao u šahu – dok se podjela BiH ne realizira. Kad je podjela BiH, uz pomoć dijela međunarodne zajednice realizirana, nakon što je Miloševićeva Srbija i «JNA» izvršila 1992. agresiju na Republiku BiH, Bosna i Hercegovina je podijeljena, a Republika BiH je u Daytonu 1995. ukinuta.

Kada je nakon Karađorđeva 1991. posljednji veleposlanik SAD u SFRJ, Zimmerman, upitao Franju Tuđmana «kako s Miloševićem misli dijeliti BiH, s obzirom da je Milošević zauzeo trećinu terotorija Republike Hrvatske», prvi hrvatski Predsjednik je odgovorio: «Vjerujem Miloševiću!». Naime, F. Tuđman je kroz podjelu BiH s Miloševićem mislio riješiti pitanje srpske pobune u Republici Hrvatskoj. «Oluja» je 1995. dala odgovor na Zimmermanovo pitanje. Miloševič je, naime, nakon što je dovršena podjela BiH, ispoštovao riječ koju je Tuđmanu dao 1991. godine, i ostavio je Srbe u tzv. «Krajini» na cjedilu, i odvukao srpske «izbjeglice» u okupiranu Banjaluku, u Vukovar, i na Kosovo. Da nije bilo Parage, Paradžika, Hrvatskih obrambenih snaga, koje su u najkritičnijem trenutku za opstanak RH branile Vukovar od velikosrpske agresije, pitanje je, da li bi Republika Hrvatska ikada postala samostalna, jer bi najvjerojatnije RH ostala u Jugoslaviji kao konfederativna republika, upravo onako kako je Tuđman bio zamislio kada je s Mesićem i Manolićem dao u svibnju 1991. oblikovati referendumsko pitanje (kukavičje jaje) za hrvatski narod. (Produžena obrana Vukovara i slom i zastoj «JNA» na Vukovaru bio je signal međunarodnoj zajednici da Republika Hrvatska neće od «JNA» biti pobijeđena, te ju je 1. siječnja 1992. priznala.)

Poštovano čitateljstvo, čitajte o Tuđmanovim «krivim Drinama» i u sljedećim brojevima «Hrvatskog prava». Prof. Goran Jurišić, diplomirani povjesničar, Zagreb.