«HRVATSKO PRAVO»

«HRVATSKO PRAVO»

PRVE STRANAČKE ONLINE NOVINE U REPUBLICI HRVATSKOJ

20. kolovoz 2006.

JUGOKOMUNISTIČKI RATNI ZLOČINI NE POSTOJE U SVIJESTI VEĆINE NOVINARA I U SVIJETU MASMEDIJA U REPUBLICI HRVATSKOJ

«Oluja je veliki i nekažnjeni zločin» (premijer Srbije Vojislav Koštunica u Beogradu, 4. kolovoza 2006.)

Umjesto ponavljanja propagandne priče o navodnim «hrvatskim ratnim zločinima» iz vremena velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku treba država, odnosno vlada Republike Hrvatske pokrenuti sustavnu organiziranu ANTIVELIKOSRPSKU PROPAGANDU i kampanju o istini o ratu za nezavisnost i slobodu Republike Hrvatske 1991. – 1995., kao i kampanju o osvješćivanju stanovništva o Titovu genocidu nad hrvatskim narodom!

Izjava predsjednika vlade Republike Srbije VOJISLAVA KOŠTUNICE uoči obljetnice «Oluje» 2006. godine da je «Oluja veliki i nekažnjeni zločin» predstavlja tipičnu VELIKOSRPSKU PROPAGANDU VELIKIH LAŽI, i to dvostruku laž, jer, kao prvo, oslobođenje okupiranog teritorija Republike Hrvatske od parapolitičkog i paravojnog velikosrpskog «krajiškog» satelitskog režima pobunjenih Srba u Hrvatskoj, koje je srbijanski balkanski «Führer» Slobodan Milošević držao na produženoj uzici od početka pobune od 17. kolovoza 1990. godine protiv ustavnog poretka Republike Hrvatske, nije zločin nego je čin humanizma i hrvatskog patriotizma, ali prije svega ustavna obaveza, a kao drugo, pojedinačni zločini nad srpskim civilima koji su nakon završetka vojno-redarstvene operacije «Oluje» počinjeni od strane neodgovornih pojedinaca čak u pravnom smislu i po međunarodnom pravu ne predstavljaju ratni zločin zato što hrvatske vlasti protiv srpske nacionalne manjine sa bivšeg okupiranog teritorija nisu organizirale zločin – etničko čišćenje i zarobljavanje i ubijanje civila i sl., kao što je četnički režim od 17. kolovoza 1990. provodio unaprijed organizirani zločinački plan o etničkom čišćenju stanovništva hrvatske nacionalnosti i kršćanske katoličke vjeroispovjedi, i zločine protiv čovječnosti te ratne zločine ubijanja hrvatskih civila i granatiranja gradova, sela i civilnih ciljeva.

Zločin bi jedino, prema mišljenju Haškog tužiteljstva moglo predstavljati postojanje takozvanog zajedničkog zločinačkog plana za protjerivanje srpskog stanovništva sa okupiranih područja, prema ranije postignutom dogovoru Beograda i Zagreba, ali to tek treba dokazati na Haškom sudu u postupcima protiv optuženih hrvatskih generala.

Jednom riječju – «krajiški četnički režim» izvršio je istrebljenje hrvatskog pučanstva na okupiranom teritoriju, protjeravši 100 tisuća Hrvata, zapalivši bezbroj sela i zaklavši stotine hrvatskih seljaka i civila, srušivši stotine vjerskih objekata i tisuće obiteljsih kuća, te ubivši preko tri (3) tisuće hrvatskih civila na okupiranom području, zvano UNPA-zone pod zaštitom tzv. zaštitnih snaga Ujedinjenih naroda (UNPROFOR). S druge strane je Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava odnosno nevladina organizacija HHO navela da je ubijeno oko 450 srpskih civila nakon «Oluje», a hrvatske vlasti barataju s popisom od oko 150 ubijenih srpskih civila od strane hrvatskih pojedinaca. Poznato je da je hrvatsko pravosuđe većinu osumnjičenih počinitelja zločina nad srpskim civilima, ubijenih nakon «Oluje», procesuiralo, dok većinu zločina bivšeg velikosrpskog okupacijskog režima nije procesuiralo, a oni slučajevi ratnih zločina koji su procesuirani, procesuirani su u odsutnosti optuženih – koji se kriju u fašističkoj četničkoj tzv. «Republici Srpskoj» u BiH, i u Republici Srbiji, međutim hrvatske vlasti ne vode računa o tim zločincima, slabo traže izručenje srpskih zločinaca, ne postoje timovi policije i obavještajne službe koji bi srpske zločince hvatali u inozemstvu, locirali, zahtjevali uhićenje i prebacivanje u pritvor nadležnog suda u Republici Hrvatskoj, te ne postoji niti organizirana vladina propaganda o istini o ratu za hrvatsku nezavisnost i slobodu od 1991. do 1995. godine. S druge strane srbijanske vlasti i te kako imaju organizirani propagandni aparat koji sve hrvatsko, bošnjačko i albansko pretvara u zločine i zločince. Velikosrpski propagandni aparat uspostavljen je još u vrijeme Kraljevine Srbije na prijelazu iz 19. u 20.st. te se za velikosrpsku propagandu izdvajaju znatna novčana sredstva iz državnog proračuna Srbije, što javna, što tajna sredstva. Činjenicu organizirane i jake velikosrpske propagande dokazao je crnogorski istraživač povijesti i Zagrepčanin S.M. Štedimlija u svojemu djelu «Zavjere protiv svjetskoga mira». Službeni Zagreb uopće nema odgovora na velikosrpsku propagandu.

Paravac – Mesić 1 : 0 («Velika Srbija» - Republika Hrvatska 1 : 0)

Da Republika Hrvatska nema organiziranu državnu antivelikosrpsku propagandu vidjelo se na primjeru bivšeg srpskog predsjednika Predsjedništva BiH, PARAVCA, koji je na otvorenju novog muzeja «Yad Vashem» u Jeruzalemu o holokaustu iskoristio prošle godine priliku da pred oko 30 državnika iz cijelog svijeta, i u mikrofone svjetskih novinskih agencija, iznese velikosrpsku i jugokomunističku propagandu o velikoj laži da je u jasenovačkom logoru za vrijeme Drugog svjetskog rata «(...)stradalo nekoliko stotina tisuća Srba, i da se istina o tome i danas prešućuje.» (Hina, Novi list, 16.3.2005. «Mesić: Paravac jasenovačkim žrtvama zbrajao i Srbe pale u Srbiji») Deklarirani četnik Paravac izrekao je istinu samo u posljednjem dijelu rečenice jer se istina o «Jasenovcu» zaista i dan danas prešućuje, zato što u koncentracijskom logoru u Jasenovcu nije ubijeno nekoliko stotina tisuća Srba, niti je uopće ubijeno nekoliko stotina tisuća osoba, niti 100 tisuća osoba. Predsjednik Mesić, koji je prisustvovao jeruzalemskoj komemoraciji, nije adekvatno reagirao, niti kao Predsjednik, niti kao predsjednik-građanin ili građanin-predsjednik. Na najozbiljnije lažne optužbe o navodnom masovnom ubojstvu nekoliko stotina tisuća Srba u jasenovačkom logoru, predsjednik jedne suverene države, koja se temelji na deklariranom antifašizmu, trebao je odgovoriti državnički odnosno zaštitnički jer predsjednik Republike po Ustavu RH ima dužnost braniti hrvatsku državu, a Mesić je to propustio učiniti, iako mu za to stoje tri relevantna izvora na raspolaganju: 1) tzv. bilješka jugokomunističke komisije za utvrđivanje ratnih žrtava iz 1946. godine koja za «Jasenovac» navodi brojku od «12 do 15 tisuća» ubijenih. Zatim, 2) američki dokument iz memorijalnog muzeja konc-logora «Dachau» gdje se navodi podatak o «20 tisuća ubijenih u jasenovačkom logoru», i to ne ubijenih Srba nego svih žrtava, i na kraju, manje relevantni dokument, iako ne i beznačajni, 3) statistički izračun jasenovačkih žrtava srpskog statističara Kočovića i hrvatskog statističara Žerjavića koji navode «oko 60 do 70 tisuća jasenovačkih žrtava», ali bez materijalnih dokaza o ubijenima. Mesić pred državnicima iz svijeta nije u Jeruzalemu ništa odgovorio na Paravčeve velike laži, ali je zato u kamere Hrvatske televizije, isključivo za domaću javnost, kako bi joj zamazao oči, demantirao Paravca svojim doskočicama.

Koštunica – Sanader 1 : 1 («Velika Srbija» - Republika Hrvatska 2 : 1)

Na veliku laž se mora odgovoriti istinom, a zašto predsjednik Mesić to nije učinio? Domaća i svjetska javnost si je sama stvorila sliku o tome tko je koga u Jeruzalemu nadmudrio, Paravac Mesića propagandom ili Mesić Paravca svojim doskočicama. Ostaje sramotna činjenica da Mesić nije izričito i izravno demantirao Paravčeve velike laži o «nekoliko stotina tisuća ubijenih Srba u Jasenovcu». Osim toga, predsjednik Mesić je mogao da je htio, a nije htio, u Jeruzalemu spomenuti jugokomunistički genocid izvršen nad Hrvatima 1945. godine, i likvidaciju hrvatskog antifašističkog pokreta ubojstvom antidogmata Andrije Hebraga od strane boljševika, «maršala» Tita, čije ime kiti ime zagrebačkog trga pored kojega prolazi ulica koja nosi ime Titove žrtve Andrije Hebranga. Ili, Mesić je u Jeruzalemu mogao spomenuti hrvatske žrtve jugokomunističkog konc-logora Goli otok, ali nije. Na kraju krajeva, zašto bi Mesić u Jeruzalemu spominjao hrvatske žrtve komunizma i srbo-komunista kada ih ne spominje ni u Zagrebu (Mesićev predsjednički ured načičkan je jugo-boljševičkim kadrovima). Zato će se četnički fašistički incidenti poput onog u Yad Vashemu uvijek i uvijek iznova ponavljati sve dok predsjednik Republike Hrvatske ne bude stupio po Ustavu i branio Republiku Hrvatsku. Isto vrijedi i za premijera RH. Zato se ponovio incident s premijerom Srbije Koštunicom koji je «Oluju» nazvao «velikim i nekažnjenim zločinom». Dan poslije Koštuničine izjave je premijer Sanader s predsjednikom Mesićem neizravno demantirao Koštunicu na način da je opovrgnuo navode srbijanskog tiska, ali takve vrste demantija ne spadaju u sustavno i organizirano demantiranje velikosrpskih velikih laži. Sanader je na Koštuničinu veliku laž odgovorio istinom, da je, naime, «Oluja» bila oslobodilačka operacija, da je oslobođenje okupiranog hrvatskog teritorija bilo čisto, besprijekorno u skladu s međunarodnim ratnim pravom, da su tenkovi dolazili iz Srbije u Hrvatsku, a ne da su odlazili iz Hrvatske u Srbiju, da je razoren Vukovar, a ne neki grad u Srbiji i sl. Međutim, čak niti takvi sporadični demantiji nisu po volji nekim hrvatskim novinarima i masmedija u Republici Hrvatskoj.

Jelena Lovrić i «hrvatski zločini» i istovremena «amnezija» o jugokomunističkim ratnim zločinima i genocidu

U svojoj kolumni u «Globusu» od 18. kolovoza 2006. godine pod naslovom «Političko šminkanje zločina», JELENA LOVRIĆ postavlja pitanje «Je li Mesić prihvatio Tuđmanovu tezu da u obrani nema zločina». Bivša kolumnistica «Novog lista», koja je prešla u «Globus», kritizirala je, naime, u navedenoj kolumni Sanaderov i Mesićev demanti Koštuničine velike laži o «Oluji», jer se tom prilikom nisu osvrnuli na navodne «hrvatske zločine u Oluji», nego su navodni «hrvatski zločin u Oluji» pravdali okolnostima i sl. «(...) Takvom se manipulacijom devedesetih služila Miloševićeva politika, kada je Srbe mobilizirala na rat prizivajući sjećanje na ustaške pokolje (...)», ustvrdila je Jelena Lovrić, ali nije opovrgnula veliku laž da su ustaške represalije u Drugom svjetskom ratu bile uzrokovane četničkim i partizanskim pokoljima nad hrvatskim civilnim stanovništvom. Osim toga, katarza hrvatskog društva koju traži Globusova kolumnistica deplasirana je, jer hrvatsko društvo nije od nikoga bilo mobilizirano da čini sustavne zločine protiv Srba u Republici Hrvatskoj, niti je takve zločine činilo, za razliku od društva u Srbiji koje je mobilizirano za zločine protiv hrvatskog naroda, protiv kosovskih Albanaca i protiv bosanskih muslimana. Povijesna je istina da Predsjednik Tuđman nije otpustio niti jednog Srbina iz državne službe RH, iako je trebao, nego je, primjerice, u sastav hrvatske policije primio 1990. onoliki broj Hrvata koji je bio potreban da se uspostavi paritet u odnosu prema broju stanovnika, s obzirom da su Srbi u bivšoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj činili iznadproporcionalni kadar u svim republičkim službama. Tako je u tadašnjoj komunističkoj «narodnoj miliciji» bilo 70 posto pripadnika srpske nacionalnosti iako je pripadnika srpske nacionalne manjine bilo oko 12 posto od ukupnog broja stanovištva u Hrvatskoj, a većina načelnika policijskih stanica odnosno «stanica javne sigurnosti» bilo je srpske nacionalnosti. U gradu Zagrebu je od 1945. do 1990. rijetko kada neki Hrvat bio šef policije itd. Takve činjenice Jelena Lovrić «zaboravlja», isto kao što «zaboravlja» da su Srbi kao povod da 1990. dezertiraju iz Ministarstva unutarnjih poslova RH uzeli izgovor da na policijskoj odori ne žele nositi «šahovnicu». Da neki državljanin SAD srpskog podrijetla odbije na policijskoj odori nositi američko nacionalno znakovlje i ultimativno traži da nosi crvenu zvijezdu petokraku ili četničku kokardu, američke vlasti bi takvu osobu proglasile, ili ludom, ili bi joj oduzele državljanstvo i deportirale u Srbiju, ili bi takva osoba završila u zatvoru.

Potrebna državna antivelikosrpska propaganda

Ono što je najbitnije u svemu je, da velikosrpska propaganda propagandom o «velikom i nekažnjemom zločinu u Oluji» ne cilja na to da natjera hrvatske vlasti na nešto što je hrvatsko pravosuđe već učinilo, nego je cilj takvih velikih laži da međunarodna zajednica počinje Republiku Hrvatsku percepirati kao državu koja je navodno nastala na zločinu. To je cilj velikosrpske propagande, a Koštunici se, isto kao i Miloševiću, fućka za sudbinu tzv. «krajiških Srba» koje je Beograd u posljednjih 100 godina tako i tako uvijek huškao protiv njihovih hrvatskih sugrađana i susjeda, a na primjeru «Oluje» se vidjelo da ih je ostavio na cjedilu i povukao u tada okupirano hrvatsko Podunavlje, zatim, u okupiranu Banjaluku i na Kosovo. Gađanjem «Oluje» kao navodnog «zločinačkog pothvata» želi se Republiku Hrvatsku prikazati kao državu koja je navodno nastala na zločinu, što bi, kada bi se ostvarila velikosrpska propaganda, bio kraj samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske, ili kraj suverenosti hrvatskog naroda u Republici Hrvatskoj, što nagoviješta četnik SAVO ŠTRBAC, oživljavajući plan bivše međunarodne Kontaktne skupine, plan Z-4 o konfederativnoj Republici Hrvatskoj u kojoj bi Srbi imali ustavni status nacije i političku teritorijalnu autonomiju u Republici Hrvatskoj. To je glavni cilj četničke velikosrpske propagande aktualne Republike Srbije i službenog Beograda, ali bi to onda bio povratak na komunistički partizanski ZAVNOH. Stoga je stalno ponavljanje nekih navodnih «hrvatskih zločina» iz vremena velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku, od strane nekih novinara i političara u Hrvatskoj, više nalik na mazohizam i hipokriziju nego na borbu za načelo pravne države.

Treba prestati s ponavljanjem i isticanjem navodnih «hrvatskih ratnih zločine» iz vremena velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku, jer je takav način «katarze» proziran i licemjeran način onih nekih novinara i predstavnika masmedija u Republici Hrvatskoj koji načelo pravne države, za koje se glasno zalažu, gaze svaki puta kada dobiju «amneziju» o de facto jugokomunističkim i partizanskim ranim zločinima i Titovu genocidu!

Jelena Lovrić doslovno nikada ne piše o činjenici da su partizani činili za vrijeme Drugog svjetskog rata ratne zločine, da je politbiro CK KPJ na čelu s Titom počinio 1945. genocid nad hrvatskim narodom, da je jugokomunistički režim vršio od 1945. do 1990. represiju nad hrvatskim narodom i dr. Jelena Lovrić doslovno nikada ne piše o činjenici da jugokomunistički i partizanski zločinci, oni koji to de facto jesu, nisu procesuirani od hrvatskog pravosuđa, čak nema ni državnoodvjetničke istrage, primjerice, nad Josipom Manolićem i drugim osumnjičenicima za partizanski ratni zločin i genocid. Međutim, o navodnim «hrvatskim zločinima» Jelena Lovrić piše već godinama. Na sličan način intoniran je i članak njezine kolegice INES SABALIĆ u istom broju navedenog broja Globusa.

Pod naslovom «SS-nobelovac: Grassov obračun sa samim sobom», novinarka je, između ostalog, kao ogledni primjer navela zločin u Jasenovcu i šansu da se s time hrvatsko društvo suoči. Može se postaviti načelno pitanje, otkud novinarka misli da se hrvatsko društvo do sada nije suočilo s ustaškim zločinom u Jasenovcu, o čemu se u posljednjih 16 godina opširno pisalo, čak i na način da se broj jasenovačkih žrtava opet vrtoglavo penje. Međutim, Ines Sabalić je, pretpostavljate poštovani čitatelji «Hrvatskog prava», prešutjela da se hrvatsko društvo nije suočilo s jugokomunističkim zločinom na Golom otoku. To nije slučajno, ali je nemoralno, da, naime, u jednoj zemlji kao što je Hrvatska, gdje je 45 godina komunistički režim činio zločine, nema od strane većine novinara i glavnih urednika medija, i političara, niti naznake da se želi pridonjeti katarzi hrvatskog društva u vezi totalitarnog komunizma, koji se u Republici Hrvatskoj propagandistički i kukavički skriva iza pojma «antifašizam», i to unatoč pozivu Vijeća Europe za součenjem sa zločinima totalitarnog komunizma. (Taj «antifašizam» kod nas je jugoslavenski boljševizam).

Umjesto katarze, većina naših novinara, glavnih urednika i političara obnavlja kult diktatora, krvnika i tiranina Josipa Broza Tita i njegovog koljačkog režima. Ako je Güntheru Grassu trebalo 60 godina da se suoči s vlastitom prošlošću, našim će nekim književnicima, političarima i novinarima trebati dva puta toliko odnosno do kraja života takvi neće priznati da su prije bili sluge totalitarnog režima «maršala» Tita.

No, zato postoji i ona druga Hrvatska, patnička, ali poštena i dostojanstvena, žrtvovana ali zato postojana i istinski antifašistička, antikomunistička i demokratska Hrvatska koja osuđuje podjednako ustaške, četničke i partizanske i jugokomunističke zločine, podjednako kukasti križ i crvenu zvijezdu petokraku, oba totalitarna simbola, kada to već nisu u stanju licemjerni «moralisti», koji su do jučer bili istaknuti članovi totalitarne komunističke partije koja se kod nas zvala Savez komunista. Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma, Zagreb.