«HRVATSKO PRAVO»
PRVE STRANAČKE ON
LINE NOVINE U REPUBLICI HRVATSKOJ
23. kolovoz
2006.
Navršila se 65.
godišnjica pokolja hrvatskih civila u bosanskim selima Krnjeuša i Vrtoče
1941-2006.
Dana 2. kolovoza 1941.
hrvatski stanovnici bosanskih sela Krnjeuša
i Vrtoče nisu ni u snu mislili da će
tog vrućeg ljetnog dana njihova sela biti sravnata sa zemljom, zapaljena i
uništena, i da će svoj život završiti na izuzetno tragičan način, ali ne zbog
prirodne nepogode poput potresa, nego zbog zuluma velikosrpske horde koja je s
predumišljajem mučila i zaklala 130 zarobljenih, nedužnih i nenaoružanih
hrvatskih seljaka. Prilikom očevida
provedenog od tadašnjih hrvatskih vlasti, neposredeno nakon pokolja, pronađeno
je više tijela ubijenih seljaka koja nisu mogla biti identificirana, među njima
i odsječena glava jednog djeteta.
Čitateljice i čitatelji «Hrvatskog prava» možda će si
postaviti pitanje, zašto toliko povijesti, okrenimo se budućnosti, pola
milijuna je nezaposlenih u Republici Hrvatskoj, nekoliko stotina tisuća
hrvatskih posloprimaca radi, a da ne prima plaću od nekih nemoralnih hrvatskih
privatnika, nekih obrtnika i trgovaca, vlasnika poduzeća, dok mnogobrojni
hrvatski radnici u veletrgovinama hrvatskih (i stranih) tajkuna dobivaju
minimalac od 2000 kuna. Zašto se stalno vraćamo u prošlost, krenimo prema
budućnosti – rezonira ne mali broj Hrvata. Upravo u takvom razmišljanju leži
zamka za budućnost hrvatskog naroda, jer, dok narod ne bude osviješten o
političkim događajima iz neposredne prošlosti, koji su negativno usmjerili
budućnost nekoliko hrvatskih generacija, uvijek će biti velika stopa
nezaposlenosti u Republici Hrvatskoj, socijalno siromaštvo i život na rubu
gladi, bez perspektive u bolje sutra. Bitno je znati uzroke koji su doveli do
gospodarske propasti Republike Hrvatske, do gubitka hrvatske nacionalne
sigurnosti i do sloma duha hrvatske nacije – danas, kako bi sutra mogli u
solidarnosti krenuti u obnovu.
Sve je krenulo po zlu kada je mala grupa, jedna klika
samozvanih «mesija» jugoslavenske ideologije, duhovni nasljednici Josipa Jurja Strossmayera,
dana 1. prosinca 1918. godine hrvatske zemlje priključila «Velikoj Srbiji»,
zvanoj Jugoslavija, a hrvatski narod odvela na giljotinu. U velikosrpskoj
Jugoslaviji je beogradski režim diktatora kralja Aleksandra Karađorđevića
hrvatskog čovjeka katapultirao natrag u srednji vijek – u tolikoj mjeri je
velikosrpski režim, uz pomoć točno određenih hrvatskih izdajica i dobrih slugu
loših stranih srbijanskih gospodara, opljačkao hrvatsko narodno gospodarstvo,
iscijedio iz hrvatskog seljaka i zadnje zrno pšenice, te ga izbatinao i
ponizio. (U to vrijeme, od 1918. do 1941. je cca. 90 posto hrvatskog
stanovništva bilo sa sela.) Nakon dva desetljeća velikosrpske represije se
1941. srpskim ekstremistima – četnicima – pridružio talog sa društvenog dna u
liku marksista odnosno jugoslavenskih komunista (titoista), među njima i neki
Hrvati iz Komunističke partije Hrvatske, koji su u simbiozi sa srbokomunistima
i četnicima za vrijeme Drugog svjetskog rata u organiziranoj pobuni protiv
uspostave Nezavisne Države Hrvatske terorizirali hrvatske civile, slično kao
što pobunjenici u Iraku danas teroriziraju iračke civile. Samo u mjesecima
svibnju i lipnju 2006. su ekstremistički pobunjenici u Iraku pobili u bombaškim
samoubilačkim napadima šest tisuća civila (izvor: Tihomir Ladišić, dopisnik
Hrvatske televizije iz Iraka).
Deseci tisuća hrvatskih državljana palo je 1941. žrtvom
partizanskog i četničkog terora. Prve ratne godine na hrvatskom ratištu od
Sutle do Drine, 1941. godine, teško je bilo razdvojiti partizanske od četničkih
pobunjenika, jer su pobunjenici u mnogim terorističkim akcijama nad zaklanim
civilima razvijali crveni stijeg boljševičke revolucije i klicali kralju Petru
i generalisimusu Staljinu. Zamislimo si da u aktualnom ratu islamske
organizacije Al Kaide protiv Zapada pobijede borci Osame Bin Ladena, i da
prilikom obljetnica pojedinih akcija, kao na pr. obljetnice dizanja u zrak
vlaka sa civilnim putnicima u Madridu iz 2003. godine, slave «pobjedu». Upravo
tako, naime, u današnjoj Republici Hrvatskoj bivši pobunjenici iz 1941. godine,
kao partizan Petar Kleut (hrvatske nacionalnosti), u tv-kamere Hrvatske
televizije, koja je pozitivno popratila partizansku obljetnicu, tzv.
«antifašističku borbu» odnosno ustanak komunističke partije od 22. lipnja 1941.
godine, slavodobitno izjavljuje, kako
je za vrijeme Drugog svjetskog rata sa svojim «drugovima» u zrak dizao vlakove
hrvatskih državnih željeznica. Povijesna je istina da su partizani i četnici
vodili rat i revoluciju protiv hrvatskih civila. Nakon pobjede partizana u Hrvatskoj, zahvaljujući odlučujućoj
vojnoj intervenciji divizija Crvene armije u jesen 1944. godine u korist
Titovih partizana, nacionalizirano je u Hrvatskoj privatno vlasništvo, seljaci
su ostali bez zemlje, vlasnici su ostali bez imovine, koja je došla u
vlasništvo, zapravo pod upravu jugoslavenskih komunista, koji su u hrvatskom
radniku uništili svaku incijativu za tehnološkim napretkom. Tako zvano
«socijalističko samoupravljanje», sazdano na izdašnim kreditima sa Zapada,
kojim su liberali korumpirali Titove komuniste, a komunisti zapadnim kreditima
podmitili stanovništvo, krahiralo je nakon pada komunističkog Berlinskog zida
1989. godine odnosno nakon sloma Titove Jugoslavije 1990. godine. Velikosrpska
agresija načela je oronulo socijalističko gospodarstvo, a navodno demokratska
vlast prvog predsjednika Tuđmana (HDZ) i predsjednika vlade RH Josipa Manolića
donijela je 1993. u Hrvatskom saboru nepravedni tako zvani Zakon o
privatizaciji kojim je ionako oronulo hrvatsko narodno gospodarstvo praktički
opljačkano i uništeno od novih vlasnika, tako zvanih «tajkuna» i bivših
jugokomunističkih direktora, partijskih «crvenih menadžera». Znati uzroke iz
političke prošlosti, tko je sve sudjelovao u ratnom zločinu nad Hrvatima i u
uništenju hrvatskog narodnog gospodarstva u Drugom svjetskom ratu, tko je
sudjelovao u partizanskom genocidu nad hrvatskim narodom 1945. godine, zatim, u
tzv. komunističkoj «nacionalizaciji» privatnog vlasništva od 1945. godine, u
represiji nad hrvatskim narodom nakon nasilnog sloma Hrvatskog proljeća od
1971. do 1990. godine, i u tzv. privatizaciji od 1993. godine, znači moći
ispraviti «krive Drine» i okrenuti hrvatski kolosijek u ispravnom pravcu prema
istinski boljoj budućnosti.
Najveća je zabluda, koju trenutno širi liberalna vlada
premijera Sanadera (HDZ), da će ulazak Republike Hrvatske u Europsku Uniju
riještiti sve gospodarske probleme naše zemlje, i slične propagandne laži i
gluposti. Zato je važno znati što se 2. kolovoza 1941. dogodilo u selima
okruga Bosanskog Petrovca. U vezi toga potrebno je napomenuti da su većinu
pobunjenika u NDH 1941. godine činili Srbi koji su pristupili partizanima i
četnicima, dok su Hrvati ispočetka većinom bili zadovoljni osnivanjem Nezavisne
Države Hrvatske, nakon osam stoljeća bez hrvatske države. Samo mala grupa
komunista hrvatske nacionalnosti sudjelovalo je u komunističkom ustanku od 22.
lipnja 1941. godine. Zato je oružani ustanak KPH i propao, a komunistička
partija bila u raspadu, te se konsolidirala tek krajem 1942. godine, kada se veći
broj hrvatskih antifašista priključio partizanima u borbi protiv ustaškog
režima i hrvatske države. Mnogi partizani nasjeli su lažnoj Titovoj propagandi
o «slobodi», o «borbi protiv fašizma», iako je istina da je revolucija i
istrebljenje hrvatskog naroda bio prioritet jugoslavenskih komunista, jer je
uspostava hrvatske države bila prepreka obnovi Jugoslavije, koja je postojala
prije Drugog svjetskog rata. Srbi s područja NDH priključili su se 1941.
partizanima i četnicima iz mržnje prema hrvatskoj državi, a ne zato što je ona
bila na strani sila Osovine, jer je i Kraljevina Jugoslavija pristupila prije
NDH Trojnom Paktu, pa nisu poveli oružanu borbu za njezino rušenje(puč od 27.
ožujka 1941. izvela je protiv volje Srba, grupa jugooficira pod britanskim pokroviteljstvom).Braneći
privilegirani položaj naroda gospodara koji su imali u Kraljevini Jugoslaviji
odnosno u «Velikoj Srbiji», i zbog nestanka velikosrpske tvorevine, potaknuti
propagandom mržnje prema Hrvatima, koju su širila vodstva partizana i četnika,
nazivajući Hrvate kolektivno «kolaboracionistima» njemačkih fašista, srpski
pobunjenici su 1941. mnogobrojna hrvatska sela i mnogobrojne gradove pretvorili
u prah i pepeo, a neistomišljenike, nekoliko desetaka tisuća hrvatskih katolika
i bosanskih muslimana ubili i zatrli im njihovo sjeme.
Srpski «narodni ustanak» od 27. srpnja 1941. protiv
Hrvatske i srpski ratni zločini:
Srpski četnički ustanak i napad na hrvatsku državu počeo je 27.7.1941. u
organizaciji srpskog četničkog pokreta i talijanskog saveznika NDH. Ustanak je
izbio na političkom teritoriju NDH, i to istovremeno u Kninskoj krajini, u
Liki, Bosanskoj krajini i u istočnoj Hercegovini. Pod četničku okupaciju došao
je grad Knin i hrvatska sela u kninskom okrugu i cijeloj Kninskoj krajini, a
hrvatsko katoličko stanovništvo je etnički očišćeno. U Kninskoj krajini je
srpski ustanak vodio bivši pravoslavni pop i četnički vojvoda Đuić, a u ličkom mjestu Srb su pobunu vodili četničke kolovođe Torbica, Omčikus i
Radenović, koji su sa svojim naoružanim pristašama došli iz talijanske
anektirane zone i 27. srpnja, na dan ustanka, osnovali u Srbu oružani četnički
puk («brigadu»). Na Krbavskom polju se pobuniše sva sela s većinskim
posrbljenim pravoslavnim (bivšim vlaškim) stanovništvom, a svo hrvatsko
stanovništvo je izbjeglo u Udbinu. Isto se dogodilo oko grada Gospića gdje se
hrvatsko stanovništvo pred srpskim pokoljima povlači u Perušić, Gospić i Široku
Kulu. U Divoselu ubijeno je 7, u Ostrovici 5, a u Kuli 30 Hrvata, u Metku 20
Hrvata. U Pištalinskoj Dragi je na prijevaru ubijeno 200 domobrana iz hrvatske
vojske. Dana. 27. srpnja se talijanska vojska povlači iz Topuskog, Vrginmosta i
Slunja u Karlovac, prepuštajući pobunjenička područja četnicima.
Od ustanka u Hrvatskoj izbio je srpski ustanak još širih i okrutnijih
razmjera u Bosanskoj krajini gdje se borba protiv «okupatora» vodi prvenstveno
protiv muslimanskog stanovništva i gdje srpske vođe ustanka pozivaju na «borbu
protiv Turaka». Općenito su četnici zapalili sve željezničke stanice i popalili
sve općine u kojima Srbi nisu činili većinu. Dana 1. kolovoza 1941. su četnici
napali policijsku stanicu hrvatskih snaga sigurnosti u bosanskoj Krupi i ubili
13 redarstvenika čija su tijela potom bacili u jamu s krečom. Dana 2. kolovoza su srpski pobunjenici sa
zemljom sravnili i zapalili zapadnobosanska sela Krnjeušu i Vrtoče i
pri tom kriminalnom aktu ratnog zločina i genocida zaklali 80 nesrpskih stanovnika Krnjeuše, a sveukupno ubili 130 hrvatskih seljaka. Dana 9. kolovoza
1941. su četnici u selu Draganići u okrugu Varcar Vakufa i u selu Pliva u
jajačkom okrugu na bestijalan način ubili 12 muslimanskih civila. Zarobljeni
stanovnici su prvo strijeljani, a potom su ih četnici napali i dokrajčili
noževima. Dana 18. kolovoza su
srpske snage zauzele grad Srebrenicu u
istočnoj Bosni i ubile oko 1000
muslimanskih civila. U okrugu Sanskog Mosta su popaljena sva muslimanska
sela, a u gradu Sanski Most se pred srpskim pokoljima smjestilo pet tisuća
muslimanskih izbjeglica, isto toliko u Bosanskom Novom, Bihaću, Bosanskoj
Krupi, i u gradu Jajcu gdje je spas pred srpskim terorom našlo 6.000
izbjeglica. U Trubaru je zaustavljen vlak i svi putnici su odvedeni i
poubijani, a zaustavljani su također i autobusi i putnici ubijani. Najveći
zločin su srpski četnici za vrijeme ustanka godine 1941. počinili kada su spalili grad Kulen Vakuf i poubijali 1305
hrvatskih državljana, uglavnom žena i djece.
Za vrijeme srpskog ustanka i napada na Hrvate nikada Hrvati iz sela s
većinskim hrvatskim stanovništvom nisu etnički čistili srpsku manjinu i
napadali sela sa srpskom većinom kako bi se osvetili za srpske napade. Jedine
dvije iznimke dogodile su se u Cazinskoj krajini kada su nakon napada na sela s
muslimanskom većinom muslimanske skupine pokušale iz osvete napasti Srbe kod
Žirovca i Bešlinca, ali su bile u oba slučaja spriječene od oružanih ustaša i
domobrana.
Pokolji u selima Krnjeuša i
Vrtoče
Dana 2. kolovoza 1941. su srpski pobunjenici napali u
zapadnoj Bosni dva sela s hrvatskom većinom, sela Krnjeuša i Vrtoče, u okrugu
Bosanskog Petrovca, koja su spalili, a zarobljene stanovnike (civile) pobili
(130 ubijenih), dobrim dijelom doslovno zaklali. Predstojniku sela Krnjeuša,
gospodinu Ivanu Matijeviću, napadači su
razrezali lice, odsjekli prste na rukama, a potom odrubili glavu koju su
sadisti nabili na kolac i nosili uokolo, a krnje tijelo bacili u vatru.
Gospodinu Matijeviću su srpski pobunjenici ubili cijelu obitelj, suprugu
Mariju, sinove Karla (20 godina ), Nikolu (15 g.) i kćerke Anu (18. god.), Maru
(8 god.) i šestogodišnju Katu. Kukavički napad dogodio se bez doslovno ijednog
povoda s hrvatske strane. U napadu je
sudjelovalo oko 1000 srpskih pobunjenika koji su s predumišljajem ubili skoro svih 80 stanovnika sela Krnjeuša.
Oni stanovnici sela koji su preživjeli oružani napad naoružanih srpskih
pobunjenika bili su zarobljeni, vezani i pritvoreni u mjesnoj školi. Potom su
odvedeni u improvozirane zarobljeničke logore u susjedna sela gdje je živjela
srpska pravoslavna većina, kao na pr. u selo Zelinovac. Međutim, pobunjenici su
i u tom srpskom selu zapalili 20 kuća u kojima su bili zatočeni oteti Hrvati iz
Krnjeuše. Istovremeno je zapaljeno 15
kuća katoličkog sela Lastve. U najgroznijim mukama ubijen je rimokatolički
svećenik i župnik u Krnjeuši, velečasni gospodin Krešimir Barić, kojemu su zločinci nožem razrezali lice i tijelo,
odrezali mu prste na rukama, nos i uši, i izboli oči. Potom su ga još živoga
bacili u zapaljenu crkvu. (U vezi velikosrpskog terorističkog genocida u selima
Krnjeuša i Vrtoče postoji sačuvana foto-dokumentacija na kojima je vidljiv
srušen toranj rimokatoličke crkve, i zapaljena oba sela, te su imenom i
prezimenom navedene neke hrvatske žrtve.)
U liberalnom tisku Republike Hrvatske se u povodu stravičnog genocida u
selima Krnjeuša i Vrtoče eventualno pojavi kratka agencijska vijest od jedne
prosto-proširene rečenice Hrvatske izvještajne novinske agencije, u kojoj se
spominje obljetnica tragedije u selima Krnjeuša i Vrtoče od 2. kolovoza 1941.
godine, obljetnicu koju organizira jedna udruga, i to je to. Državni dužnosnici
Republike Hrvatske, niti hrvatski dužnosnici u Federaciji BiH i u Bosni i
Hercegovini, koji su svi redom bivši komunisti, i «velike Hrvatine» iz Hrvatske
demokratske zajednice u BiH, nikada ne vode brigu o povijesnoj istini, pa i o
velikosrpskom i komunističkom genocidu u selima Krnjeuša i Vrtoče. Nećete čuti
od Đapića, Sanadera, Račana, Mesića, Vesne Pusić, Đurđe Adlešić ili Friščića da
će ikada spomenuti Knjeušu i Vrtoče, iako nasljednici nekih preživjelih
tadašnjih žrtava danas žive kao prognanici u Republici Hrvatskoj, jer ih je u
velikosrpskoj agresiji 1992. etnički očistila fašistička banda ratnog zločinca
Radovana Karadžića i krvnika Ratka Mladića, sa čijom zločinačkom tvorevinom tzv.
«Republikom Srpskom» i srpskim režimom u (okupiranoj) Banjaluci srdačno
surađuju vlasti i opozicija Republike Hrvatske, dok Račanov i Sanaderov tajkun
Todorić («Super-Konzum») ulaže kapital u Banjaluku, otvarajući veletrgovine,
ali ne zapošljava rijetke Hrvate iz Banjaluke koji su preživjeli velikosrpski
holokaust, nego Srbe, da se ne bi uvrijedile srpske vlasti. (Sa četničkom
bandom iz tzv. «RS» surađivale su hrvatske vlasti i za vrijeme velkosrpske
agresije. Čitajte o tome više u sljedećim brojevima «Hrvatskog prava».)
Hrvatske obrambene snage (HOS) branile su i Republiku Hrvatsku i Bosnu i
Hercegovinu od velikosrpske agresije 1991./1992. godine, a Hrvatska stranka
prava 1861. nije zaboravila zločine koji su nad hrvatskim narodom izvršeni od
1918. do danas, dok današnje parlamentarne stranke u Republici Hrvatskoj
gledaju samo sebe. Njihovi političari i saborski zastupnici namirili su sebe, a
svoje birače ostavili su na cjedilu, odnosno, prava riječ bila bi IZDAJA.
Predizborna obećanja krše se već prvi dan nakon preuzimanja vlasti, a ne tek
nakon prvih 100 dana nove vlade ili vladajuće koalicije. Egoizam i pohlepa
karakteriziraju današnju ex-komunističku i doušničku političku balkansku elitu
Republike Hrvatske. Isplati se razmisliti kome u buduće povjeriti svoj
dragocjeni glas na izborima – onima koji su izdali, ili onima koji su Hrvatsku
branili i koji nemaju kratku pamet!!! U potpunoj tišini, osim na stranicama
on line «Hrvatskog prava» prošla je 14. obljetnica zločinačkog atentata na hrvatskog branitelja
i organizatora BIH obrane od velikosrpske agresije, generala Hrvatskih
obrambenih snaga Blaža Kraljevića i osam časnika HOS-a koji su 9. kolovoza 1992. kukavički ubijeni u
zasjedi od onih koji su Zakonom o privatizaciji godinu dana poslije, 1993. opljačkali hrvatski narod do gole
kože, koji su hrvatskog čovjeka poharali gore neko biblijski skakavci. Stoga
ćemo i u sljedećim brojevima «Hrvatskog prava» osvježiti pamćenje naših
lakoumnih, zaboravljivih i plašljivih ljudi. Nakon što su nam bivši komunisti opljačkali
i gaće sa štapa koje smo imali, a ne da su nas samo doveli do prosjačkog štapa,
vrijeme je da počnemo misliti vlastitom glavom. Prvi korak je da ne živimo s
laži, i da ne zaboravljamo nepravde koje nam drugi učiniše!