«HRVATSKO PRAVO»

Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj

 

www.hrvatsko-pravo.hr

www.hrvatsko-pravo.com

 

 

Izdajice hrvatskog roda u povijesti Hrvata – tko su i što s njima ?

 

30. kolovoz 2006.

 

Vjerojatno najpoznatija izdaja u povijesti čovječanstva bila je izdaja Jude Iškariotskog koji je židovskom svećeničkom vijeću u Jeruzalemu prokazao Isusa Krista za nekoliko srebrenjaka, i na taj način izdao sina Božjega. Važno je u životu prepoznati i žigosati izdajicu – kao opomenu budućim izdajicama i putokaz kako izdajice završavaju – u svrhu zaštite slobode miroljubivih i časnih ljudi, te u svrhu zaštite digniteta i suvereniteta naroda, jer bez slobode i nezavisnosti je sve drugo jedno veliko NIŠTA. Sveto pismo je kao izdajicu Isusa precizno označilo JUDU, što se navodi u jednom od četiri Evanđelja. Poznato je da je izdajica Juda shvatio zabludu i grijeh, te si je oduzeo život kad je shvatio koliko je bijedna bila njegova izdaja (i time na kraju počinio još jedan grijeh, jer je samoubojstvo veliki grijeh). Međutim, rijetko se u povijesti čovječanstva događalo da su izdajnici sami sebi presudili. U pravilu izdajice izdaju svoju domovinu i svoje najbliže sve dok ih se fizički ne zaustavi. U totalitarnim i demokratskim državama, posebno u ratnim uvjetima, izdajnici su često u povijesti, nakon što su raskrinkani i uhvaćeni, završavali pred streljačkim vodom, pod giljotinom ili na vješalima. Motivi za izdaju su različiti. Poznat je, primjerice, motiv američkog izdajice Amesa koji je radio u CIA i za vrijeme Clintonove administracije uhvaćen i uhićen, te osuđen na doživotni zatvor, jer je bivšem Sovjetskom Savezu godinama odavao tajne o američkim oružanim snagama, i to za američke dolare, koji su mu trebali da ispuni želje svoje pohlepne supruge i na taj je (krivi) način kupovao njezinu «ljubav», s tim da, inače, kupljena «ljubav» nije ljubav. Motiv izdaje može biti i ideološke, a ne samo materijalne prirode, a nerijetko se događa izdaja zbog ucjene kojom je izdajica podvrgnut od strane onih koji ga zavrbuju za izdaju. Izdaju domovine se može počiniti čak i s domoljubnim motivom, ako npr. netko ili neka skupina urotnika biva od nekoga nagovorena da je u nacionalnom interesu počiniti izdaju, te onda naivni ili glup izdajica počini izdaju domovine, državni udar ili nešto slično.

 

Kardinalna izdaja biskupa Strossmayera

 

Poznato je da je Josip Juraj Strossmayer s hrvatskom nacionalnom himnom na usnama izdao budućnost Hrvatske, misleći krivo da je pravo rješenje za hrvatsko pitanje osnivanje Jugoslavije i «narodno jedinstvo» s «braćom» Srbima, dok je hrvatsko državno pravo i ideju o obnovi hrvatske države u cijelosti odbacio. Usput rečeno, Srbi nikada nisu Hrvatima bili nikakva etnička braća, što je dokazao hrvatski povjesničar dr. Ivo Pilar, da su, naime, Srbi etnički bliski s Rumunjima, a ne s Hrvatima. Strossmayer je bio u pravom smislu te riječi izdajica hrvatske domovine, a izdajica je postao jer ga je austrijski imperator Franjo Josip Habsburg ucijenio njegovim moralnim posrtajima koje je marljivo bilježila ugarska tajna policija(po predaji, imao je gotovo dvadesetero djece). Car je biskupu Strossmayeru poručio: «Biskupe, ili ćete provoditi moju politiku, ili Vas u politici neće biti!» Strossmayer se odlučio za carevu politiku kontra politike Oca domovine dr. Ante Starčevića. Strossmayerova izdaja je Hrvate do sada najviše stajala u povijesti Hrvata. Radi se o kardinalnoj izdaji ili o izdaji velikih razmjera – o VELEIZDAJI !!! Strossmayerova izdaja je odgodila obnovu hrvatske državnosti za više od 100 godina, i popločala je Hrvatima put u pakao «tamnice naroda», zvana JUGOSLAVIJA (YU) !!! Strossmayerova izdaja omogućila je Srbima u Hrvatskoj da dobiju status naroda, a ne nacionalne manjine, te da pomoću naivnih i izdajničkih nekih hrvatskih stranaka posrbljeni bivši pravoslavni Vlasi zagospodare katoličkom većinom u hrvatskim zemljama. Isti status naroda u Hrvatskoj je Srbima omogućilo i «rukovodstvo» Komunističke partije Hrvatske (KPH) u Drugom svjetskom ratu na zasjedanju tzv. Zavnoha odnosno komunističke skupštine ZAVNOH, na čelu s ratnim sekretarom Andrijom Hebrangom i veleizdajicom hrvatskog naroda Vladimirom Nazorom.

U pravilu izdajice izdaju svoju domovinu nekoj stranoj sili i stranom vladaru s punom sviješću o tome da su proklete izdajice – kao što je bio biskup i političar Josip Juraj Strossmayer. Prokleti izdajica je svakako bio i krvnik JOSIP BROZ TITO, koji je, prvo rušio hrvatsku državu, a potom, poput Crvenih kmera, dao na kraju Drugog svjetskog rata pobiti vlastiti narod iz kojega je navodno potekao. U hrvatskoj pisanoj povijesti se u pravilu uopće ne navode uzroci propasti hrvatske države, niti se spominju izdajice koji su iskoristili neslogu Hrvata. Međutim, oni koji su izdani imaju u najmanju ruku pravo naglasiti tko su izdajice, jer o tome tko je izdajica ne odlučuju izdajice nego oni koji su žrtve izdaje.

 

Prvi hrvatski izdajica: od kneza do lažnog magistra

 

Prvi poznati hrvatski izdajica bio je, ni manje ni više nego hrvatski knez BORNA, koji je bio vladar u Južnoj (dalmatinskoj) Hrvatskoj. Borna je izdao hrvatskog kneza Ljudevita Posavskog koji je bio vladar Sjeverne (posavske) Hrvatske. Izdaja se dogodila na način da se Borna s hrvatskim četama pridružio u prvoj četvrtini 9. stoljeća franačkoj vojsci u napadu i agresiji na sjeverno-hrvatsku državu. To je zasigurno bio uzrok što se ujedinjenje dvije razdvojene hrvatske države, Sjeverne i Južne, odužilo za skoro čitavo jedno stoljeće – sve do vremena prvog hrvatskog kralja Tomislava, a za sto godina se odužilo i to da je Hrvatska od kneževine postala kraljevina odnosno postala država koja je bila ravnopravna (al pari) s drugim europskim kraljevinama. Zbog čega je Borna izvršio izdaju, možda da u ime stranog imperatora kakvi su bili članovi franačke prevratničke dinastije Karoling i cara Karla Velikog zagospodari Sjevernom Hrvatskom, no, to više nije ni bitno koji bi bio motiv Bornine izdaje. Bitno je da prosječni hrvatski čovjek danas postane svjestan da su uzroci odugovlačenja razvoja jedinstvene hrvatske države u ranom srednjem vijeku bili franačka imperijalna politika prema Hrvatskoj i Bornina izdaja.

Bitno bi možda također bilo da hrvatski čovjek postane svjestan da i visokorangirani hrvatski dužnosnik, pa čak i poglavar hrvatske države, može postati izdajica. Tako i u Republici Hrvatskoj je lako moguće da je neki predsjednik Republike ili premijer ili predsjednik Hratskog sabora (tajno) izvršio izdaju, ili će u bliskoj budućnosti netko od hrvatskih dužnosnika, čak i s punim narodnim mandatom, izvršiti otvorenu izdaju samostalne i suverene  Republike Hrvatske, a prilikom toga će ih političari iz Zapadne Europe tapšati po ramenu i tepati im kako sve rade u korist Hrvatske, te da navodno nema alternative, iako su već i do sada radili sve u korist Zapadnih bankara i lihvara.

 

Sljedeći hrvatski izdajica bio je pokvareni hrvatski ban PRIBINA koji je 949. godine ubio hrvatskog kralja Miroslava Trpimirovića,  a prije toga posvadio braću Mihajla Krešimira i Miroslava, te raspalio hrvatski građanski rat, što je i te kako oslabilo hrvatsku državu. Na koncu je Pribina završio po onoj narodnoj poslovici: «Tko drugome jamu kopa, sam u nju pada!» Ili drugim riječima -  Pribina je likvidiran, a zakonitu vlast u Hrvatskoj preuzeo je  Miroslavov brat – hrvatski kralj Mihajlo Krešimir III. Iza Pribine je sljedeći poveći hrvatski izdajica bio hrvatski plemić SVETOSLAV SURONJA koji je polovicom 11. st. paktirao s Mađarima koji su za razdoblje od trećine stoljeća privremeno okupirali sjeverni (posavski) dio Hrvatskog Kraljevstva. Urota Svetoslava Suronje bila je uvod u raspad Hrvatskog Kraljevstva, koje će još jednom zablistati za vrijeme, možda najsnažnijeg i potpuno nezavisnog hrvatskog kralja Petra Krešimira IV u trećoj četvrtini 11. stoljeća, koji je držao ujedinjenu Hrvatsku i bio gospdar istočnojadranske obale i hrvatskog mora mare nostrum croaticum. Krešimirov nasljednik, hrvatski kralj Dmitar Zvonimir, koji nije bio iz kuće Trpimirovića, bio je upravitelj okupiranog dijela Hrvatske u ime Mađara i ugarske okupacijske vlasti u sjevernom dijelu Hrvatske, prije nego li je postao hrvatskim banom i zamjenik kralja Petra Krešimira IV. Zvonimir je postao Krešimirov zamjenik na hrvatskom prijestolju u vezanoj trgovini: u zamjenu za povrat tzv. Dukata odnosno Bačke i Banata u okvir hrvatske države, a kojim je Zvonimir bio upravitelj, Zvonimir je dobio obećanje da će ga hrvatska plemićka skupština nakon Krešimirove smrti odabrati za hrvatskog kralja. Dmitar Zvonimir je svoje veze s Mađarima ojačao i ženidbom za sestru ugarskog kralja Ludovika, Jelenu Lijepu (za razliku od nje su muški članovi Arpada bili fizički ružni, posebno ugarski kralj Koloman), tako da su nakon smrti hrvatskog kralja Zvonimira Mađari kao izgovor za okupaciju Hrvatske od 1097. i nakon 1102. godine uzeli tzv. nasljedno pravo na koje nisu imali pravo, jer bi stranci Arpadovići pravo na nasljedno pravo odnosno pravo na hrvatsku krunu imali isključivo da je hrvatska plemićka skupština Jelenu bila izabrala za hrvatsku kraljicu, što nije bio slučaj, dok je Zvonimirov sin umro u ranoj mladosti, a ženska djeca nisu imala pravo na prijestolje.

 

Nakon smrti kralja Zvonimira 1089. godine je politička katastrofa pogodila hrvatski narod: hrvatski prvaci, umjesto da složno izaberu između sebe novog hrvatskog kralja oko kojega bi se okupilo državotvorno hrvatsko plemstvo i na taj način Hrvatskoj sačuvali slobodu, pošli su dijametralno suprotnim putem od ispravnog puta – pošli su u potragu za tuđim vladarom, za kraljem-strancem koji bi ih tobože zaštitio odnoso zaštitio im njihova feudalna prava, kako su naivno vjerovali. Sloboda se na taj način definitivno gubi, jer tuđinac gleda svoje probitke i ne mari za onoga koji mu dolazi i moli milost. Tako je bilo i u vezi sa velikosrpskim kraljem Petrom I Karađorđevićem kojemu se 1. prosinca 1918. poklonio bivši pravaš i izdajica Oca domovine Ante Starčevića i izvornog pravaškog programa, te hrvatski velizdajica ZUBAR Ante PAVELIĆ, uz hratskog veleizdajicu Grgu Angjelinovića i druge bandite i nitkove.

 

Zagrebačka biskupija – simbol mađarske okupacije

 

U hrvatskoj povijesti i u aktualnoj politici Republike Hrvatske, kao i od strane Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj, slavi se uspostava Zagrebačke biskupije 1094. godine od strane ugarskog kralja Ladislava Arpada (Arpadovića) preko Ostrogonske nadbiskupije, iako je poznata povijesna činjenica da je strani vladar Ladislav osnovao Zagrebačku biskupiju (današnja Zagrebačka nadbiskupija) samo zato da opravda mađarsku okupaciju sjeverne Hrvatske, koju je napao i zauzeo 1091. godine, uz pomoć nekih hrvatskh izdajica među hrvatskim plemstvom. Poznato je da je jedan od upravitelja okupirane sjeverne Hrvatske, u ime ugarskog kralja, bio član izdajničke Suronjine «loze», hrvatski plemić Dmitar Zvonimir, kasniji hrvatski kralj Zvonimir, kojega je hrvatski kralj Petar Krešimir IV uzeo sebi za bana, i obećao mu da će postati njegov nasljednik na prijestolju Hrvatskog Kraljevstva u zamjenu za povratak Dukata, ali bez prava na nasljednu krunu. (Zvonimir je kao hrvatski kralj vladao korektno u hrvatskom interesu, i djelomično ispravio svoje sluganstvo prema Mađarima, no posljedice Suronjina sluganstva i izdaje su ostale trajne.) Nakon smrti ili ubojstva  kralja Zvonimira su se još neki hrvatski plemići, ovaj puta iz južne Hrvatske (Like i Dalmacije) pridružili Ladislavovom sinu kralju Kolomanu u agresiji na Hrvatsku 1097. godine kada je u bitci kod Gvozda poginuo posljednji hrvatski kralj Petar Svačić odnosno iz hrvatskog državotvornog plemena Kačić. Uglavnom, pomoću prougarske Zagrebačke biskupije iz 1094. godine je strani vladar razbijao jedinstvo hrvatskog naroda i (rano)srednjovjekovnu samostalnu hrvatsku državu, koja, kada se 1102. godine, dakle, početkom 12. stoljeća raspala, nije obnovljena sve do 20. stoljeća. To bi trebao biti podatak koji svakog čestitog Hrvata i čestitu Hrvaticu treba potaknuti na razmišljenje – barem onima kojima je stalo do svoje djece i budućnosti djece i unuka. Izdajica Hrvatske je, pored dijela hrvatskog plemstva bio i papa Urban II od kojega je Koloman izmoljakao «dozvolu» za okupaciju Hrvatske. I dok je Urbanov prethodnik papa Grgur VII poslao odabranom i izabranom hrvatskom kralju Dmitru Zvonimiru kraljevske znakove u znak međunarodnog priznanja Kraljevine Hrvatske, papa Urban II pristao je na okupaciju Hrvatske od strane Mađara. Potrebno je, dakle, da prosječni hrvatski katolik zna da Hrvatsku može izdati čak i jedan papa. Papi je u to vrijeme bio važniji križarski pohod i savez sa grčkim pravoslavnim Bizantincima protiv  muslimana (Seldžuka) u Svetoj Zemlji i Jeruzalemu, nego da u ničim izazvanoj ugarskoj vojnoj agresiji na Hrvatsku iz 1091. godine stane na stranu napadnute Hrvatske. Tako je Ugarska napala Hrvatsku, a papa je Hrvatsku bio izdao.

Posljedica papine i Suronjine izdaje je bio rascjep hrvatskog naroda na onaj koji je živio u Hrvatskoj, i na onaj koji je živio u Bosni, jer je dio hrvatskog državotvornog plemstva, koje je nakon smrti posljednjeg hrvatskog kralja Petra Svačića kod Gvozda 1097. godine demonstrativno iselilo iz Hrvatske u planinsku sigurnost Bosne, gdje su Hrvati u vrijeme osmanlijske agresije na Kraljevinu Bosnu 1463. prešli sa kršćanstva i katoličanstva na islam, s obzirom da je «hrvatskom cvijeću», kako je Ante Starčevć nazvao bosanske muslimane, bilo dozlogrdilo trpjeti stalne križarske pohode pape protiv njih zbog kršćanske hereze (bogumilstvo) kojima im je prijetilo istrebljenje. Zato je plemstvo hrvatskih bogumila (bivših katolika) u hrvatsko-vrhbosanskom Kraljevstvu radije turskom sultanu izdalo svoju zemlju i kolektivno prešlo na islam nego da nad njima vladaju tadašnje kršćanske hrvatske katoličke i mađarske krvopije.

 

Slično navedenoj izdaji pape Urabana II je i kada je papa u svađi između hrvatske Crkve u Ninu  (narodni hrvatski biskup Grgur Ninski) i latinske Splitske nadbiskupije znao stati na stranu latinske stranke, iako se Splitska metropolija za dulje vrijeme bila opredijelila priznati Istočnu, a ne Zapadnu rimsku crkvu, dok je hrvatska Crkva cijelo vrijeme bila vjerna Svetom Ocu rimskome papi, a ne carigradsom patrijarhu. Nekada se hrvatska vjernost zaista ne isplati !!!

 

Što između dva bljeska hrvatske poviesti?

 

Ono što je poruka vama čitateljima «Hrvatskog prava» on line u Republici Hrvatskoj i Hrvatima u svijetu je, da obratite pažnju na međurazdoblja hrvatske povijesti. S pojmom «međurazdoblje» misli se na ono razdoblje iz prošlosti kada su neki naši predci ispisali najsjajnije stranice hrvatske povijesti kao npr. u pobjedi hrvatske vojske protiv Turaka u bitci za Sisak 1593. godine i u «Zahtjevanjima naroda» iz godine 1848. odnosno otcjepljenja Hrvatske (hrvatskih zemalja) od Ugarske, ili na primjer razdoblje između Saborskih zahtjevanja iz 1848. i otcjepljenja Republike Hrvatske od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije dana 25. lipnja 1991. godine, obrane Vukovara 1991. i «Oluje» 1995. godine.

Obrana od premoćne navale Turaka kod Siska ili otcjepljenje Hrvatske od Ugarske 1848. i Jelačićev pobjedonosni pohod na Mađare, koji su tlačili Hrvate, ili moralna pobjeda hrvatskih branitelja Vukovara 1991. protiv premoćne navale velikosrpske soldateske i pirove pobjede četničke bande, i oslobođenje okupiranog Knina i pobjeda nad velikosrpskim pobunjenicima u «Oluji» dakako da u očima hrvatskog naroda opravdano i činjenično predstavljaju sjajne bljeskove u hrvatskoj povijesti. Međutim, mi Hrvati, koji smo dokazano najstariji državotvorni narod na granici Jugoistočne i Srednje Europe, koji smo državu imali prije Slovenaca, Mađara i Srba, i koji smo preko 800 godina bili, ne samo bez samostalne hrvatske države nego smo preko osam stoljeća bili uopće bez hrvatske države, mislimo, da si svi mi Hrvati moramo postaviti osnovno pitanje: Zašto su Hrvati bili 800 godina bez (samostalne) hrvatske države, dok su neki drugi europski narodi imali svoje države? Zašto? Zašto su Hrvati u prošlosti doživljavali samo pojedine bljeskove u povijesti, a između dva povijesna bljeska živjeli u katastrofalnom političkom stanju, u slikovitom stanju elementarne prirodne nepogode, dok su neki drugi narodi u povijesti doživljavali katastrofične bljeskove, a između dva bljeska živjeli i razvijali se koliko, toliko u normalnim uvjetima i političkim prilikama? Odgovor na pitanje «Zašto?» nalazi se u hrvatskoj povijesti, i u povijesti Europe. Odgovor se nalazi u onoj mani hrvatskog naroda koju je naglasio Otac domovine Ante Starčević, da mi Hrvati brzo zaboravljamo nepravde koje nam drugi učiniše, da smo naivni, i da ne izvlačimo pouku iz povijesti, iz prošlosti. Dragi naši sunarodnjaci i sugrađani, vrijeme je da počnemo izvlačiti pouku iz naše teške povijesti. Vrijeme je da lociramo uzroke i krivce koji su Hrvate u njihovoj povijesti stajali slobode i nezavisnosti, vrijeme je da uočimo razbijače jedinstva hrvatskog naroda i solidarnosti među našim ljudima, jer za našu krvavu prošlost, koje smo žrtva, nisu krivi samo Osmanlije ili Turci, raznorazni strani imperatori, egoistični Zapad i tako dalje, nego smo ponajviše sami krivi što se stavljamo u službu stranih vladara i vlada (kao dobre sluge loših stranih gospodara), i što smo uvijek tražili savezništvo sa stranim zemljama, čiji su nas vladari u pravilu uvijek izdali, kao na pr. vladari iz dinastije Habsburg, ili Karađorđevići. (Starčevićev prijatelj Eugen Kvaternik je znao reći da «Za vezivanje s drugima uvijek ima vremena».) Vrijeme je da konačno više ne zaboravimo nepravde koje nam drugi učiniše, ali i nepravde koje sami sebi učinismo, te da udarimo žig na izdajice u našem narodu, one nečasne izrode koji su nas u našoj povijesti stajali naše krvavo stečene slobode. Pri tome nam na pr. pada na pamet izdajica koji se zvao Josip Juraj Strossmayer, ili na pr. Svetozar Pribićević, ili na pr. Josip Broz Tito, ili na pr. Jovan Rašković, Milan Babić, Mile Martić, Savo Štrbac, ili na pr. Mile Starčević, Folnegović, Ante Pavelić (zubar), Grga Angjelinović, Ivan Ribar, dva zločinca Vladimira – Bakarić i Nazor, jugoboljševici Josip Vrhovec, Ivica Račan, Stipe Šuvar, Veljko Kadijević, Josip Manolić, Josip Perković, optuženi doušnik i lažni magistar Anto Đapić itd. Sve navedene izdajice su hrvatske nacionalnosti ili su hrvatskog podrijetla ili su rođeni i živjeli u Hrvatskoj odnosno pripadali su hrvatskom političkom narodu odnosno Hrvatska im je bila njihova domovina – koju su izdali !!! Možda među izdajice spada i poglavnik ustaškog pokreta Ante Pavelić, koji je Nezavisnu Državu Hrvatsku 1945. ostavio na cjedilu, i koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata više brinuo što će reći Mussolini nego Hrvati, i koji je dopustio da se partizani razviju u veliki monstrum. Upravo se danas navršava 61. godina otkako je Pavelić dao uhititi dr Mladena Lorkovića i Slavka Vokića koji su pripremali smjenu neprihvatljivog ustaškog režima, da bi uz pomoć Vladka Mačeka i HSS-a preveli Hrvatsku na stranu zapaadnih saveznika. Možda je izdajica i Franjo Tuđman - zato što se u Karađorđevu 1991. nagodio sa srbijanskim balkanskim «Führerom» Slobodanom Miloševićem o podjeli Bosne i Hercegovine, što je bio nož u srce hrvatskog naroda.

 

Neki krivi hrvatski velikani…

 

U hrvatskoj javnosti je Stjepan Radić, suosnivač Hrvatske pučke seljačke stranke, poznat kao miroljubivi i demokratski hrvatski političar. Hrvati su ga ubrojili među hrvatske velikane, te je status hrvatskog velikana dobio i kao žrtva u hrvatskoj povijesti. Međutim, trebali bismo razmisliti o nekim hrvatskim velikanima i provjeriti prošlost nekih naših velikana, jer, ako slijedimo krive uzore, možemo završiti u provaliji, kao kad bi slijepac vodio slijepca. Otac domovine Ante Starčević je kao krivog hrvatskog velikana locirao Petra Šubića-Zrinskog koji je, umjesto da se borio za samostalnu Hrvatsku, vodio bitke za stranog vladara, da bi ga na kraju imperator, zajedno s Franom Krstom Frankopanom, dao 1671. doslovno skratiti za glavu, i žigosati kao izdajicu (Tzv. Zrinsko-Frankopanska Urota, koja je predstavljala legalnu pobunu hrvatskog veleplemstva zato što je 31. članak Zlatne bule, temeljnog zakona u Hrvatskoj, koji je i u vrijeme tzv. Urote iz 1671. bio u Hrvatskoj na snazi, propisao da hrvatski feudalci imaju pravo na ustanak protiv kralja ako kralj krši feudalcima njihova prava, zajamčena Zlatnom bulom).

Ne bi bilo prvi puta da, slikovito rečeno, slijepac vodi slijepca u provaliju. STJEPAN RADIĆ je poznat i po svojoj rečenici koju je izgovorio u zgradi Sabora u Zagrebu, gdje je zasjedao središnji odbor prevratničkog samozvanog i tzv. «Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba» uputio 1918. svojim kolegama iz «Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba» uoči odlaska deputacije «Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba» u Beograd da zamole srbijanskog kralja Karađorđevića da prihvati ujedinjenje Države SHS sa Kraljevinom Srbijom, kao opomenu pod sintagmom «odlaska gusaka u maglu». Međutim, Stjepan Radić je sukrivac osnivanja prve Jugoslavije iz 1918. godine jer je iste godine izdao izvorne Frankove pravaše kada je raskinuo saborsku koaliciju s njima, i to na nagovor srpskog člana Hrvatsko-srpske koalicije Srđana Budisavljevića, i pod utjecajem tzv. Masarykove škole (češki profesor Thomas Garrigue Masaryk bio je zagovornik «Velike Srbije» ili Jugoslavije i «Velike Češke» ili Čehoslovačke Republike). Time je Stjepan Radić dao placet nepravdi. Zato je njegovo upozorenje o «odlasku gusaka u maglu» upravo tragično, jer je sam pridionio «odlasku gusaka u maglu». Poslije, kada je 1. prosinca 1918. bez suglasnosti hrvatskog naroda osnovana Jugoslavija (Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca), kada je uspostavljeno tzv. «narodno jedinstvo» i uveden jugoslavenski unitarizam pod velikosrpskom palicom, republikanac Stjepan Radić pružao je kao vođa hrvatske demokratske oporbe junački otpor oktroiranom (jednostrano nametnutom) tzv. Vidovdanskom ustavu i bojkotirao je jugoslavensku skupštinu u Beogradu, da bi 1925. praktički kapitulirao, priznao Vidovdanski ustav i ušao kao ministar u velikosrpsku jugoslavensku vladu. Radićevo priznavanje Vidovdanskog ustava u kopernikanskom obratu velikosrpski režim protumačio je kao Radićevu slabost odnosno kao slabost Hrvata, i godine 1928. su velikosrpski Radikali ubili u jugoslavenskoj skupštini u Beogradu dvojicu hrvatskih zastupnika i ranili Stjepana Radića, koji je od posljedica atentata umro 8. kolovoza 1928. godine, a da u svom političkom testamentu, koji je prenjela njemačka novinska agencija iz Berlina, nije hrvatski narod uputio u stvaranje samostalne hrvatske države nego je i dalje ustrajao na nekom obliku federativnog ili konfederativnog povezivanja hrvatskih zemalja sa Srbijom, što je onda Radićev nasljednik Vladko Maček i učinio, kada je 1939. s «umjerenom» strujom velikosrpskog kruga postigao sporazum o uspostavi Banovine Hrvatske u Kraljevini Jugoslaviji, u kojoj se hrvatski narod nije usrećio. (Sve viđenije Hrvate ljevice i desnice, koji su za vrijeme dvogodišnje Banovine Hrvatske demokratski zahtijevali uspostavu hrvatske države, je Mačekov banovinski režim hapsio i strpao u koncentracijski logor kraj Travnika.) Zašto, dakle, Stjepanu Radiću u hrvatskoj povijesti davati epitet hrvatskog velikana, jer, Stjepan Radić se u svom političkom djelovanju, osim na početku, nije zalagao za samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu, za razliku od Josipa i Ivice Franka i Aleksandera Prebega. Slična situacija je i s poglavnikom ANTOM PAVELIĆEM, koji se, pak, za razliku od Stjepana Radića zalagao za osnivanje samostalne hrvatske države, ali koji je nakon toga svojom despocijom i svojim oportunizmom upropastio budućnost Nezavisne Države Hrvatske, a upropastio je i hrvatske Židove i neposrednu budućnost hrvatskog naroda u cjelini. Paradoks je, ali ugrozio je nacionalnu sigurnost hrvatskog naroda. Ili, primjer s banom Jelačićem. Ban JOSIP JELAČIĆ također spada u hrvatske velikane. To znaju svi Hrvati. O Jelačiću čak postoji i narodna pjesma «Ustani bane, Hrvatske Te zove!...». Međutim, samo mali dio hrvatske javnosti, i to samo dio znanstvene javnosti je upoznat sa činjenicom da je Josip Jelačić upropastio neposrednu budućnost hrvatskog naroda. Kako? Zar nije Josip Jelačić s hrvatskom vojskom pobijedio 1848. Mađare koji su ugnjetavali Hrvate i razbijali hrvatsku autonomiju? Istina je, Mađari su nad Hrvatima vršili hegemoniju, ali, umjesto da iskoristi otcjepljenje Hrvatske od Ugarske 1848. i s hrvatskog prijestolja zbaci habsburškog imperatora koji je nakon oslobođenja hrvatskih zemalja od Turaka priječio ujedinjenje hrvatskih zemalja i ravnopravnost hrvatskog naroda u odnosu prema njemačkom i mađarskom narodu, Jelačić je s hrvatskom vojskom, za račun cara (imperatora), skršio mađarsku narodnu revoluciju. Nakon toga se car zahvalio Jelačiću na način da je ukinuo hrvatsku vladu, Jelačića poslao u mirovinu, a hrvatskom narodu uveo Bachov apsolutizam (diktaturu) i velikomađarski imperijalizam, te austro-ugarski dualizam, u kojemu je hrvatski narod imao prava možda malo veća od indijanaca u rezervatima u Sjedinjenih Američkih Država. Posljedica Jelačićeva pohoda na Mađare nije bila samo smrt za tisuće hrvatskih mladića, nego i diktatura bana Khuena Hedervarya, koji se 20 godina dugo osvećivao hrvatskom narodu za Jelačićev pohod na Ugarsku, i huškao posrbljene hrvatske vlaške pravoslavce protiv hrvatske katoličke većine. Zašto, dakle, slijediti krive hrvatske velikane, zašto za budućnost ne bismo izvukli pouku iz povijesti?

 

Nije na nama, niti da tužimo niti da sudimo, ali kao poznavatelji povijesti imamo pravo dokazane izdajice hrvatskog naroda, poput Josipa Jurja Strossmayera, Josipa Broza i «maršala» Tita izvesti pred povijesnu strojnicu, više radi toga da buduće generacije Hrvatica i Hrvata (politički narod) ne zaspu kao ova današnja hrvatska generacija, te da se hrvatska generacija jednom opet probudi ili da bude budna u budućnosti, da obrati pažnju na političke pojave i događaje koji ugrožavaju slobodu ili koji su nas lišili slobode i naših narodnih i ljudskih prava. Jer, što nam vrijede sjajni bljeskovi hrvatske povijesti ako između dva bljeska nismo slobodni, sretni i ako ne ostvarujemo prava i Bogom danu ravnopravnost bez obzira na vjeru, socijalni položaj, etničko podrijetlo i druge oznake. Možemo i trebali bismo biti ponosni na sjajne bljeskove u našoj povijesti, ali moramo se potruditi da iz našeg naroda iskorijenimo sjeme zla koje je davno posijano među hrvatski puk, i moramo sve učiniti što je u našoj moći da izbjegnemo sužanjstvo, pa makar i ginuli i gubili, ali barem onda možemo reći da smo se borili, a ne da smo kao kukavice napustili bojno polje i predali se, ili da uopće nismo ni pristupili bojnom polju, u doslovnom ili slikovitom smislu, svejedno. Mislimo da su puno časniji bili hrvatski vojnici koji su 1493. izgubili u bitci na Krbavskom polju protiv Turaka, nego oni hrvatski vojnici koji 1102. uopće nisu pristupili bojnom polju protiv Kolomanovih Mađara na Dravi. Kako bismo izbjegli nesreće, moramo točno znati koji su uzroci naših nesreća u povijesti. Stoga je vrlo važno znati uočiti uzroke i povod, ali i razlikovati uzroke od povoda, kako bi znali i mogli izvuči pouku iz prošlosti za bolji život u sadašnjosti, a pogotovo u budućnosti. Inače, često se većina pravi pametnija od pokojnog Oca domovine Ante Starčevića, ali ako i dalje budemo zbog našeg nemara zaboravljali nepravde koje nam drugi učiniše, onda nismo ništa zavrijedili. Rezignirani Ante Starčević je nakon 50 godina u politici, pred svoju smrt, razočarano ustvrdio da za hrvatski narod niti žedan ne bi hladnu čašu vode popio, toliko su ga njegovi tadašnji suvremenici, a vjerojatno i povijesne ličnosti iz hrvatske prošlosti, ražalostili, razljutili, a prije svega razočarali. O tome bismo trebali jako dobro, JAKO DOBRO RAZMISLITI ! (Barem je Otac domovine Ante Starčević prema hrvatskom narodu bio dobronamjeran, pošten i iskren.)

 

Jedan od modernih izdajica hrvatskog naroda i veleizdajica Republike Hrvatske zove se Anto Đapić

 

Lažni magistar je postao sinom za izdaju. Đapić («đapićitizam») nije izdao samo Dobroslava Paragu i Hrvatsku stranku prava i HOS, nego je izdao i Republiku Hrvatsku – to mora biti svakome jasno tko je pao na klevete koje su se u posljednjih 25 godina širile o Dobroslavu Paragi. Tjednik «Nacional» je 27. studenog 2001. objavio članak pod naslovom «SIS posjeduje dosje Mate Arlovića u kojem se tvrdi da je on špijun KOS-a», a u članku je novinar Boris Jelenić objavio dokumente vojne obavještajne službe Sigurnosno-informativne službe Ministarstva obrane Republike Hrvatske (MORH) koji pored saborskog zastupnika Socijaldemokratske partije Mate Arlovića navode kao doušnika « KOS-a» i saborskog zastupnika i «predsjednika» otete Hrvatske stranke prava ANTU ĐAPIĆA. U članku se kaže da su djelatnici hrvatske vojno-obavještajne službe SIS, za vrijeme rata, na osnovi pisanog dokumenta napravili tzv. zabilješku o tome da su u pronađenim dokumentima jugokomunističke «Kontra-obavještajne službe JNA» pronašli ime suradnika Ante Đapića, te da je Franji Tuđmanu Đapić postao kao doušnik zanimljiv kad je postao samozvani v.d. dopredsjednik Hrvatske stranke prava  i načelnik Hrvatskih obrambenih snaga. «KOS» je hrvatskom narodu bio najneprijateljskija zločinačka organizacija, a doušnici «KOS-a» su i te kako veliki neprijatelji hrvatskog naroda. Prvi predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman znao je već najkasnije 1992. godine, kada je nastala tzv. zabilješka SIS-a, da je Anto Đapić bio doušnik «KOS-a», ali je kao navodnog doušnika «KOS-a» optužio svog najvećeg političkog oponenta i konkurenta Dobroslava Paragu, kako bi ga eliminirao s političke scene u Republici Hrvatskoj. (Koje li Tuđmanove dvoličnosti koji je pored toga, dok je on sam - general JNA Franjo Tuđman -  godinama bio zaposlen u Beogradu u kabinetu generala JNA Ivana Gošnjaka koji je nadzirao rad «Kontra-obavještajne službe JNA».) Paraga je Franju Tuđmana zbog neargumentirane optužbe za suradnju s «KOS-om», iznjete u tjedniku «Globus», tužio nadležom sudu u Zagrebu, koji je odbacio Paraginu tužbu za klevetu, ali je drugostupanjski nadležni sud u Zagrebu godine 2006., nakon osam godina, poništio prvostupanjsku presudu. Đapić doslovno nikada nije tužio novinara «Nacionala» Borisa Jelenića i tjednik «Nacional» zbog navodne klevete. Zbog dokumentirane suradnje Đapića s «Kontra-obavještajnom službom JNA» je Anto Đapić de facto veleizdajnik Republike Hrvatske, a sve kasnije Đapićeve izdaje spadaju u normalni slijed jednog notornog izdajice – kojega nominalna pravna država Republika Hrvatska nije zaustavila, kao što je američko pravosuđe zaustavilo Amesa.

 

I na kraju, ako netko misli da smo pretjerali s navođenem izdajica ili da je to brutalno i slično, ima pravo tako misliti, ali isto tako je istina da oni koji se osjećaju da su doživjelli izdaju imaju moralno pravo prozvati one koji su izdajice i veleizdajice, jer, u moralnom smislu ne određuje izdajica tko je izdajica nego onaj tko je izdan određuje tko je izdajica, to je, naime, nepisano pravilo po kojemu je žigosanjem izdajica barem minimalno zajamčena satisfakcija onima koji se osjećaju da su izdani, jer izdaja je gora od bilo kakve zločudne bolesti ili prirodne nepogode. Izdaja predstavlja užasnu nesreću i izdaja se doslovno nikada ne može ispraviti. Izdaja nije samo nepravedna nego je i nepopravljiva. Nažalost, od izdaje se čovjek doslovno nikada ne može zaštititi, nije mogao niti Bogočovjek Isus Krist. Ali, zato se može i treba uprijeti prstom u izdajice hrvatskog naroda kako bi narod bio slobodan.

 

Izdaja bi se uvijek trebala drakonski kazniti, iako u hrvatskoj povijesti izdajice hrvatskog naroda skoro nikada nisu odgovarale za zločin, jer, izdaja je zločin! Zabrinjavajuće je da u povijesti Hrvata skoro nikada izdajice hrvatskog naroda nisu odgovarale zbog zločina izdaje. Naravno, ako netko zloupotrebljava povjerenje i namjerno, s predumišljajem optužuje nevine ljude kao «izdajice », onda se također radi o počinjenom zločinu onoga koji je namjerno krivo optužio.

 

Neka se pripadnici hrvatskog naroda pobrinu kako bi između dva bljeska hrvatske povijesti, onog jučerašnjeg i onog budućeg, živjeli u slobodi, i da Hrvatska postoji i ostane - slobodna.

 

Zapamtite, samo budale i naivci mijenjaju jedan jaram za drugi jaram, često pod utjecajem razmišljanja tipa «pa, ne može biti gore, a možda nam može biti bolje». Nažalost uvijek od gore situacije postoji još gora situacija. Pametni ljudi ruše jaram, naravno, ako su dovoljno pametni da uopće uoče da žive pod jarmom! (Sjetimo se samo klanjanja Franji Tuđmanu kao zlatnom teletu, kao nekom «Mesiji», iako je F. Tuđman bio jugoslavenski boljševik, a za vrijeme rata je proganjao hrvatske demokrate na čelu s Paradžikom i Paragom, te hrvatske branitelje iz Hrvatskih obrambenih snaga, koji nisu bili pod ničijom stranom kontrolom, osim pod kontrolom hrvatskog naroda.)