«HRVATSKO PRAVO»

Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj

 

www.hrvatsko-pravo.hr

www.hrvatsko-pravo.com

 

6. rujan 2006.

                  

 

U REPUBLICI HRVATSKOJ VLAST NEPREKINUTO VRŠI SUSTAVNU DISKRIMINACIJU U JAVNIM I DRŽAVNIM SLUŽBAMA PREMA POLITIČKOM UVJERENJU!

                          (slika lijevo: Gornjogradska gimnazija u Zagrebu)

 

 

U povodu oglašavanja zvona u školama za početak nove školske godine i u povodu 9. obljetnice politički motiviranog otkaza u Gornjogradskoj i Prvoj privatnoj gimnaziji u Zagrebu, od strane neodgovornih i nekompetentnih ravnatelja Božidara Bistričića i Jasenke Breitenfeld (koji su danas bračni par), te 4. obljetnice politički motiviranog otkaza u IV gimn. u Zagrebu od strane perfidnog ravnatelja, «druga» Miliše Milivoja, zahvaljujem se, u prvom redu svojim učenicima na tome što su bili sjajni učenici, da su učili i bili vrijedni, kao i jednoj kolegici i jednome kolegi iz Gornjogradske gimnazije koji su mi pružili moralnu podršku nakon što sam 1997. dobio navedeni otkaz, s tim da je kolega bio čak i hadezeovac, ali se pokazao da je čovjek, dok su svi drugi iz Nastavničkog vijeća Gornjogradske VI. gimnazije pokazali da su oportunisti, ali, kao što je vrijeme pokazalo – okretanje glave i zabijanje glave u pijesak nije pomoglo, jer su ostali na najnižim plaćama u odnosu prema drugim javnim sektorima, te su kao profesija od egoističnih predstavnika vlasti u cijelosti izigrani i prevareni (uvredljivo niske nastavničke plaće govore sve o čelnicima strukovnog sindikata, a ne samo o ministru i premijeru).

 

Oportunizam, ali i strah mojih kolegica i kolega profesora ogledao se u tome da su mi na hodniku, u nastavničkim sobama i u četiri oka davali podršku, dok su na sjednici Nastavničkog vijeća, kada je ravnatelj Bistričić izrekao laž da se «nisam saživio sa školom» (tada sam bio nastavnik-početnik, s početničkom plaćom od 1850 kuna) šutjeli – u stilu poznate hrvatske šutnje.

 

Otkaz je bio politički motiviran, jer je ravnateljica Jasenka Breitenfeld u zbornicu poslala svoju tajnicu da me pita da li sam to ja bio na listi pravaškog prvaka i predsjednika Hrvatske stranke prava 1861. Dobroslava Parage na parlamentarnim izborima 1997. godine, i odmah nakon što je dobila pozitivan odgovor – ja sam dobio otkaz, dok je njena tajnica-profesorica bila kandidatkinja Hrvatske socijalno liberalne stranke i nije dobila otkaz. Nisam u školi vršio političku agitaciju, dok neki drugi jesu, i k tome su još u vrijeme totalitarnog komunizma bili članovi SK. Na kraju se zahvaljujem g. Dobroslavu Paragi na njegovoj podršci i ustrajnosti, kao i Novom listu koji je na obljetnicu režimskog otimanja Hrvatske stranke prava, 28. rujna 1997. objavio moj članak pod naslovom «Jedinica za ravnatelja i ravnateljicu» u kojemu sam opisao okolnosti navedenog otkaza. Zahvaljujem se i Jutarnjem listu i korektnoj novinarki što je napravila fotoreportažu o mom drugom otkazu, koji sam dobio 2002. godine, u kojemu sam od ministra Primorca zatražio rehabilitaciju, koju nisam dobio. I time je popis ljudi kojima se mogu zahvaliti završen, a one osobe koje su pridonjele mom otkazu i koje nisu ništa napravile da to spriječe i anuliraju nepravdu su sljedeće:

 

Vesna Kanižaj, koja mi je u četiri oka obećala da će mi pomoć, jer da je i ona «starčevićanac», međutim, pokazala se kao kukavica i oportunist, a Otac domovine je takve tipove ljudi iz javnog života žigosao kao stoku, u slikovitom smislu. Za ravnatelja Milivoja Milišu sam već naveo da je perfidan bio prema meni, pun mržnje i hijenskog karaktera, koji je o meni napisao potpuno lažno izvješće o mom nastavničkom radu, iako me prethodno bio pohvalio, tako da su članovi Nastavničkog vijeća iz IV gimnazije u Zagrebu pali na njegovu laž (imao sam prvi put u životu ugovor na neodređeno vrijeme). To je tip čovjeka koji za vrijeme totalitarnog komunizma nikada nije nosio kravatu, bio član SK i ulizivao se kao zamjenik ravnatelja svojemu šefu, a danas svojim kolegama-vršnjacima, koji su gospoda, za razliku od njega, oduzima nastavne satove i drži ih na minimalcu od 2000 kuna, iako su vrhunski profesori. Dok sam u 1. polugodištu šk. god. 2002. predavao u IV. gimn. ravnatelj Miliša oglašavao je na ploči u zbornici obavijest da je «obaveza nastavnika da sa školskog sata prijevremeno puste one učenike koji žele otići na Thompsonov koncert», dok je u SFRJ bio član SK. Iako su stručnjaci u cijelosti opovrgnuli njegovo lažno izvješće o meni, ministru Primorcu, koji je na osnovi moje dvije opširne predstavke koje sam mu uputio detaljno upoznat sa cijelim slučajem, okrenuo je glavu gore nego Vesna Kanižaj. To govori o njemu kao čovjeku, a ne samo kao ministru. Na kraju mi je u dopisu, nakon što je odbio moju rehabilitaciju i povratak u školstvo, poručio da mi «želi svako dobro», pa i ja njemu ovom prilikom poručujem da mu želim svako dobro. Moja malenkost je u svakom slučaju bila 10 godina ispred navedenih ravnatelja jer sam po HNOS-u predavao već prije 10 godina. Zažalio sam tisuću puta što sam se vratio iz Savezne Republike Njemačke, gdje sam živio i školovao se 14 godina, i gdje se prema strancima bolje odnose nego u Hrvatskoj prema Hrvatima, jer sam ovdje naišao na nevjerojatno pokvareno podneblje, na neviđenu malograđanštinu odnosno na nemali broj ljudi dostojni svakog prezira, a za to je krivo oportunističko društvo Republike Hrvatske! «Zahvaljujem» se i svim onim nekim novinarima koji su devedesetih godina 20. st. svojim otrovnim i klevetničkim i propagandnim člancima o Dobroslavu Paragi stvarali takvu duhovnu klimu u društvu da sam ja kao mlad čovjek, koji nikome ništa nije nažao učinio u životu, dobio, ne dva puta, nego čak tri (3) puta politički motivirani otkaz (jednom i u jednom poduzeću), pri čemu su se akteri ove prljave rabote još i naslađivali kao najveći malograđani. Između dva otkaza sam bio godinama na Zavodu za zapošljavanje i bez zaposlenja u struci i životnom pozivu. Danas imam 38 godina i mogu zaboraviti na svoj životni poziv nastavnika, jer su mi navedene kukavice upropastile budućnost, ali ja ću se pobrinuti da povijest to zapamti, jer sam po struci i povjesničar. Jako dobro sam zapamtio dotične ravnatelje, a zapamtit će i oni mene, to je moje čvrsto obećanje, a Dragan Primorac će u svojoj karijeri imati mrlju zvana «Goran Jurišić», to Vam, gospodine ministre, Vama i Vašem nekorektnom savjetniku Ujeviću, kojemu je Miliša «prijatelj i kolega», čvrsto obećajem, a da bih to ostvario, posvetit ću ostatak svog života.

 

I na samom kraju, u prilogu se nalazi neobjavljeni demanti na čije objavljivanje čekam punih 9 godina, koliko traje sudska parnica u tom slučaju, a demantira se samo to da u mom slučaju nije bio nerad u pitanju, kako je Jasenka Breitenfeld lažno i pokvareno tvrdila, nego politički motivirani otkaz.

 

Pozivam ovom prilikom novinare na zakazanu glavnu raspravu na Općinskom sudu u Zagrebu, 19. rujna ov.g. s početkom u 9,45 sati, soba br. 100-a/I, te pozivam današnjeg glavnog urednika Slobodne Dalmacije da ovu trakavicu od rasprave prekine i objavi demanti kojim se štiti moj dignitet kao čovjeka i nastavnika. Jasenki Breitenfeld poručujem da je nerad možda kod nje u pitanju, a mene su učenici X gimnazije u Zagrebu šk. god. 2001./2002. izabrali za «najboljeg profesora generacije», iako sam im predavao samo jednu školsku godinu, a to govori o meni ali i o njenim objedama. O devetogodišnjoj sudskoj raspravi o jednom demantiju obavijestio sam danas i nadležne demokratske institucije u EU da se vidi kako se provodi reforma pravosuđa u Republici Hrvatskoj. prof. Goran Jurišić, Zagreb.

 

DEMANTI

 

«U fotoreportaži od 26.11.1997. /u Slobodnoj Dalmaciji/ pod naslovom «Tragom jednog otkaza u Prvoj privatnoj gimnaziji» ravnateljica Jasenka Breitenfeld s neistinitim tvrdnjama pokušala je pobiti tvrdnju da se radi o politički motiviranom otkazu. Svoju tvrdnju ravnateljica je pravdala jednogodišnjim Ugovorom o radu koji je istekao 31.8.1997., nakon čega nije pristala g. Gorana Jurišića, prof., primiti u stalni radni odnos, što je obrazložila navodnim mišljenjem roditelja koji su navodno izražavali nezadovoljstvo profesorovim radom. U fotoreportaži novinara «Slobodne Dalmacije» iznosi se identično mišljenje jer «u kratkom razgovoru s nekim od Jurišićevih bivših učenika također smo saznali da je bivši profesor dijelio ocjene bez prave provjere znanja(...)», makar prof. Jurišić od svojih učenika nije dobivao takve povratne informacije. Gospodin Jurišić, nakon što je u lipnju 1997. preko telefona, znači u pravom boljševičkom stilu, saznao od ravnatelja Gornjogradske VI gimnazije Božidara Bistričića, gdje je također bio zaposlen kao nastavnik, da će mu ovaj otkazati posao, pod izgovorom da «se nije saživio sa školom», saznao je od njega i da će dobiti otkaz i kod ravnateljice u privatnoj gimnaziji (koja se nalazi u istoj zgradi kao i državna gimnazija). Kad je g. Jurišić upitao ravnatelja da mu obrazloži tezu  da se nije saživio sa školom, odgovor je došao u tipičnom autokratskom stilu: «Kolega, ja sam svoje rekao i razgovor je završen!». Dotičnu istinistost sadržaja  telefonskog razgovora može posvjedočiti cijeli Nastavnički kolegij Gornjogradske gimnazija u Zagrebu (preko 40 profesora), jer je g. Jurišić problem koji ga je tištio ispričao na sjednici Nastavničkog vijeća na kojoj je g. Bistričić potvrdio sadržaj tel. razgovora, ali je rekao da ostaje kod svog stava da «se kolega nije saživio sa školom». Na čuđenje Nastavničkog kolegija g. Bistričić nij uopće objasnio svoj stav, samo je cinički odgovorio: «Želim Vam sve najbolje u privatnoj gimnaziji!».

 

Gđa. Breitenfeld potvrdila je navod i obrazložila ga tezom da su se roditelji žalili kako im djeca nisu ništa naučila. Pitanje: «Koliko roditelja se žalilo?», ostalo je neodgovoreno. S obzirom da Prva privatna gimnazija ima pedesetak učenika, razgovor «s nekim učenicima» (koliko njih?) nije relevantan u smislu da novinar donese zaključak i da potvrdi ravnateljičine teze da «djeca nisu ništa naučila». Nadalje, ravnateljica tvrdi da je prof. Jurišić obradio s učenicima samo dvije lekcije u 1. polugodištu šk. god. 1996./1997., što apsolutno nije istinito, isto kao što nije istinito da su učenici u 2. polugodištu imali samo jednu ocjenu. Takve tvrdnje predstavljaju zločesta podmetanja i spadaju u znanstvenu fantastiku. Preko 300 učenika obje gimnazije su kod svog profesora njemačkog i te kako puno puta pismeno ispitivana (testirana), a usmeno su ispitana «u hodu», tako da učenici i ne bi primijetili da ih profesor vodi na ploču ispred razreda kao na kakvo stijeljanje. I na kraju, zar nije čudno da ravnatelji drže profsora cijelu školsku godinu bez značajnijih primjedaba na njegov rad, a profesor u 1. polugodištu obradi navodno samo dvije školske lekcije. Pa, na dobrobit učenika je ravnateljica trebala već nakon 1. polugodišta otkazati jednogodišnji ugovor o radu na određeno vrijeme, ugovor koji je po mišljenju gradskog ureda za obrazovanje neuobičajno vremenski dug, a to zato, kako je rečeno od strane gradskog ureda za obrazovanje, da ravnatelji ne bi imali dugoročnije obveze prema svojim posloprimcima-početnicima. Međutim, indikativno je, da je profesoru otkazan posao nakon travanjskih izbora za Županijski dom Sabora Republike Hrvatske i Zagrebačku skupštinu na kojima se kandidirao Goran Jurišić ispred Hrvatske stranke prava 1861. Prof. Jurišć dolazio je, inače, tokom školske nastave na sve nastavničke sjednice, na kojima je ravnateljica često u «babskom stilu» pripovjedala koji učenik s kojom učenicom hoda, koji roditelji su rastavljeni i kako odgajaju svoju djecu itd. I na samom kraju, nije istina da se profesor nakon najave otkaza nije žalio. S cijelim slučajem upoznato je Ministarstvo obrazovanja, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, a bit će upoznata i međunarodna prosvjetna federacija u Bruxellesu, kao i Komisija za ljudska prava Vijeća Europe.

 

Nije, dakle, apsurdna naša tvrdnja da je naš član, prof. Goran Jurišić dobio nezasluženi otkaz iz političkih razloga, već je apsurdna i sramna tvrdnja bez argumenata dotičnih ravnatelja, koji svojim tvrdnjama sramote svoje škole i učenike. Prema tome, ne radi se o «Pitanju nerada ili politike?» već o moralno-političkoj diskvalifikaciji. Inače, naša stranka nema potrebu nezasluženi otkaz našeg člana politizirati u korist promidžbe stranke, kako je to tendenciozno tvrdila gđa. Breitenfeld, jer je naša stranka i te kako dobro poznata svim ljudima dobre volje, a osim toga više od 20 politički motiviranih ubojstava ljudi iz naše stranke i bezbroj političkih otkaza samo svjedoče o istinitosti naših tvrdnji. Ančica Marinović, predsjednica Županijskog vijeća Hrvatske stranke prava 1861. zagrebačke Županije i grada Zagreba.»