«HRVATSKO PRAVO»
Prve stranačke online
novine u Republici Hrvatskoj
14. rujan 2006.
HRVATSKO DRUŠTVO JOŠ JE UVIJEK U PREDVORJU
DEMOKRACIJE!
Nije potrebno isticati da je riječ demokracija starogrčkog jezičnog porijekla
a znači narodnu vlast. Kako i odakle je nastala i došla unutar duhovno –
političkog zbivanja novijih naroda?
Neki tvrde da potječe iz Francuske, drugi iz Engleske, treći iz Amerike,
ili konačno da je ona njemačkog porijekla. No Louis Le Fur veli da su se sa
kršćanstvom pojavila načela koja sačinjavaju temelj demokracije u smislu, kako
je shvaćamo danas.
Kako god bilo, nekako se čini da
današnje njemačko društvo ima najpotpuniju i najrazvijeniju demokraciju i
demokratsku svijest u svijetu.
Od početka 90-ih , od početka onog kaosa i tragedije u Hrvatskoj sa svih
strana dizali su se glasovi tražeći izlaz i osiguranje bolje budućnosti. Svi su
pokazivali na demokraciju kao jedini put spasa.
Po toj osnovi i tadašnji HDZ došao je na vlast.
To razdoblje, umjesto demokracije i slobode, obilježilo je moć i vladanje
jednog čovjeka.
Moglo bi se reći, neokrunjenog kralja «po milosti Božjoj».
Taj čovjek držao je svu vlast praktički sam u svojim rukama. Bio je
neograničeni vladar podržavan od svećenstva i u stanovitoj zajednici sa
nekoliko desetaka obitelji za koje se može reći da su predstavljali plemićki
stalež njegovog vremena. Uvučena u oportunizam, Crkva tada nikada nije glasno
progovorila o socijalno-ekonomskom stanju i problemima.
U njegovim i njihovim rukama bila je sva privreda, sredstva naobrazbe i sva
vlast.
Imajući tako pod svojom vlašću i svećenstvo i novonastalo plemstvo, vladar
tog vremena vezao je uspješno pučke gomile za jedno stanje i jedan društveni
položaj.
Narodu je tako bilo onemogućeno prijeći slobodno iz jednog stanja u drugo.
Manjkalo je u cijelosti slobode te stvaranje društvenog položaja u skladu sa
osobnim naklonostima i sposobnostima. S narodom se postupalo kao s pukim
predmetom, kao s jadnim pukom koji nema ni vlastitog mišljenja, ni volje,
poradi čega moraju drugi nad njim vladati.
Takvu vlast veliki dio naroda osjećao je kao neku silu, često tajanstvenog
porijekla, koja mu ograničava slobodu, nameće poreze, zove ga, u ovom ili onom
obliku pod oružje.
Nikako to nije bilo stanje u kojem je narod mogao sam odlučivati o svojoj
sudbini.
Zašto je potrebno uvijek se vraćati i napominjati kako je bilo juče.?
Jednostavno iz razloga da bi se takvom usporedbom moglo oslikati i
prikazati u kakvom smo stanju danas u odnosu na ono prošlo.
Prema mome mišljenju, razlika gotovo da i nema. Demokracija u Hrvatskoj
danas je smrtno bolesna baš kao i oni koji tvrde da je Hrvatska danas
demokratska zemlja. Umjesto trijumfa demokracije, očita je njena opća kriza. Da
je tome tako i da neće tako skoro ozdraviti nekoliko je razloga i uzroka.
Jedan od njih je taj što Hrvatska nema razvijene, poštene i slobodoumne
intelektualce.
Danas imamo veliki oportuni sloj intelektualaca u sprezi sa ovom ili onom
političkom opcijom i u sprezi sa vladajućom gospodom odvojenom od radništva i
seljaštva.
Politiku shvaćaju i njome se bave iz razloga da osiguraju dominantniji
položaj u društvu i u razvojnom procesu samostalne Hrvatske potpuno su
zakazali. Većina ih je krenula u krivo, jedan dio ih je dignuo ruke od politike
a maleni broj njih danas ide linijom slobode. U svemu tome nedostaje im
građanske hrabrosti u smislu da formiraju idejne i organizacijske snage koje bi
jamčile narodu pravnu i slobodnu državu.
Što nam danas vrijede svi ti Tadijanovići, Aralice, Marušići, Paari i drugi
kad im je orijentacija oportunistička.
To je rezultat jednog barbarskog totalitarizma zavedenog prije i u vrijeme
stvaranja naše države.
Drugi od razloga neostvarenja demokracije leži u činjenici da Hrvatskom
danas vladaju reformirani komunisti, po
potrebi u sprezi sa kriptofašističkom Hrvatskom Strankom Prava.
I HDZ i SDP nisu ništa drugo doli dvije , za vlast, suprotstavljene
frakcije nekadašnjeg SKJ.
Komunisti su se od svog samog osnutka uporno pozivali na demokraciju a u
biti su oduvijek bili u otvorenom ratu s njom. Kako fašizam tako i komunizam od
samog svog začetka zatirao je demokraciju i bio njen najveći protivnik.
Osnovne misli boljševičko-komunističke propagande bile su , čovječnost i
bratstvo naroda, solidarnost nacija, borba za oslobođenje radničke klase u
cijelom svijetu bez diskriminacije bilo rasne bilo vjerske, dokinuće svih
kolonijalnih posjeda, likvidacija iskorištavanja nacije po naciji, čovjeka po
čovjeku.
Komunizam se smatrao revolucionarno-oslobodilačkim pokretom četvrtog staleža,
radnika, proleterijata. S tog stanovišta moglo bi ga se smatrati naprednim
pokretom, kad to ne bi bila samo propaganda koja je u svijesti radničkih masa i
proletariziranih intelektualaca osiguravala nešto mitsko, sveto, kao prema
komunizmu tako i prema njegovim vođama.
Komunisti su sebe prikazivali kao pionire ideje univerzalnog bratstva među
ljudima i narodima što nikako nije istinito jer je to prvo učinilo kršćanstvo,
potom francuska pa američka revolucija. Komunizam nije došao na vlast mirnim i
demokratskim putem nego silom . Opstojao je i održavao se silom . Njegove
metode bile su duboko nečovječne. Hapsiti i strijeljati- to je bila alfa i
omega komunističke mudrosti. U svojoj biti je jednak ako ne i veći neprijatelj
od fašizma, koji je od strane pobjedničkih
sila proglašen neprijateljem čovječanstva.
U Hrvatskoj ni jedan ni drugi nisu mrtvi .Žive, a što je još tragičnije,
vladaju.
Te dvije komunističke frakcije kako god koja dođe na vlast podmeće masama
upravljača-vođu. U tome imaju dosta uspjeha pa se prosječan čovjek niti ne
usudi pomisliti kako u tome ima bilo što izvrnuto te mu ne preostaje ništa
drugo nego u svojoj prosječnosti priznati, slijediti i voljeti tog vođu kao
božanstvo. Takvo što ne može se uništiti pasivnom rezignacijom, nego djelatnom
borbom i suprotstavljanjem svemu onome što je zlo.
Za hrvatskog premijera Sanadera ne može se reći niti da je komunist niti da
je fašist. No u takvom okruženju na dobrom je putu da to postane. Za njega je
uvriježeno mišljenje da svoj posao najbolje odrađuje u pogledu vanjske politike
lobirajući u euro krugovima za Hrvatsku i njen prijem u EU.
No, takvo lobiranje uopće ne bi bilo potrebno kad bi Hrvatska na uspješno i kvalitetno provodila očekivane
reforme.
Upravo danas dok joj je Sanader na čelu,
politika u Hrvatskoj dovedena je do apsurda.
Više se ne zna tko politiku vodi niti tko što zastupa i tko je za što
odgovoran.
S jedne strane sve govori da premijer ima glavnu riječ a opet s druge
strane, da njegova uopće nije glavna. Na primjer, svojedobno je ministar Kirin
znao izjaviti kako će zabraniti medijima objavu anonimnih prijava, da bi premijer njegovu ideju ocijenio
deplasiranom.
Ministar Šuker je uznastojao da HRT mora platiti 70 milijuna PDV-a ,
premijer ga je demantirao, kazavši da ne mora.
Hebrang je htio potpisati ugovor sa liječničkim sindikatom, premijer ga je
raskinuo.
Primorac je htio zaustaviti projekt Radmanova instituta, premijer je stao
uz Radmana.
Da se tu ne zna tko pije a tko plaća,
primjer su i premijerove zamisli o brzoj i skoroj reformi zdravstva,
pravosuđa i dr. te lomljenje kriminala i korupcije.
Ništa od toga nije pokrenuto, tek poneki događaj kao npr. uhićenje par
kriminalaca i jednog liječnika u Rijeci, samo je bacanje prašine u oči javnosti
i predizborni trik.
U Hrvatskoj stari poredak nije srušen, nisu razriješeni pravno-društveni
odnosi a niti vlast nije predana u ruke naroda. Vlast još uvijek imaju
pojedinci i obitelji a ne Zakon. Nema općeg dobra koje bi trebalo biti vrhovni
Zakon, te se može govoriti o dobru pojedinaca ili grupa.
Politika se ne vodi po demokratskom načelu, sve za narod, ali ništa mimo
naroda.
O narodu se danas može govoriti tek kao o niskom staležu, o obrtnicima,
trgovcima i seljacima koji nemaju gotovo nikakve uloge u javnom životu i kojima
je državna vlast, ugled i drugo daleki i nedostižni ideal.
Zlobnici će ustvrditi kako je danas naš narod skupljen u Saboru u svojstvu
narodnih zastupnika, pa je prema tome kao takav vrhovni vladar-suveren.
Današnji narodni predstavnici ne osjećaju ni ne nose ideju cjeline.
Oni su samo profesionalni korisnici kvazivišestranačkih političkoj
varijanti ili su u službi javnih ili sakrivenih skupina.
HDZ i SDP u stvarnosti su uništili demokratsku strukturu hrvatskog
političkog razvitka.
Dojam je, da ako netko danas nije pristaša jednih ili drugih taj je mimo
naroda i izvan naroda.
To u konačnici vodi u uništavanje, materijalno pa i u fizičko onih
političkih ljudi koji imaju hrabrosti zastupati borbu za pravedno, slobodno i
demokratsko društvo, društvo u kojem bi se čuvalo izvornu slobodu svakog
pojedinca.
Jer izvorna prirodna sloboda u svojoj biti pretvara se u političku i
društvenu slobodu i u njoj je slobodan svatko tko se pokorava općeprihvaćenim
demokratskim pravima i obvezama.
Za kraj valja reći da demokracija ne traži samo slobodu nego i jednakost.
Dakle društvo koje neće biti podijeljeno na gospodare i obično građanstvo,
već društvo jednakosti.
MIRKO OMRČEN