«HRVATSKO PRAVO»

«HRVATSKO PRAVO»

Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj

18. rujan 2006.

ZBOG ISKLJUČIVOSTI STALNO ŽIVIMO U KOŠMARU! (2)

Kao povjesničar odgovaram povjesničaru Tvrtku Jakovini, a kao voditelj Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma odgovaram docentu Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, dr. Tvrtku Jakovini, i napominjem apsurd da g. T. Jakovina za uzastopno objavljivanje krivih povijesnih teza biva još i plaćen iz državnog proračuna Republike Hrvatske, dok moja malenkost zbog isključivosti i politike nesnošljivosti nemalog broja vladajućih političara, državnih dužnosnika i javnih službenika ne može obavljati javnu službu niti kao obični nastavnik povijesti u nekoj seoskoj osnovnoj školi u Republici Hrvatskoj, te sam već dva puta iz političkih razloga dobio otkaz u gimnazijama, o čemu je svojedobno pisao i Jutarnji list kada sam od ministra obrazovanja i znanosti Dragana Primorca tražio rehabilitaciju koju mi je nepravedno uskratio, što je dokaz u prilog tvrdnji da u Republici Hrvatskoj od 1990. do danas vlast imaju bivši komunisti i da se u našoj nominalno demokratskoj zemlji sustavno rehabilitira komunizam, znan kod nas kao “titoizam”. Ako i ovaj puta Jutarnji list odbije objaviti ovaj odgovor i ispravak, kao u slučaju mog pokušaja ispravka krivih povijesnih teza g. Slavka Goldsteina iz njegova feljtona u Jutarnjem listu 2005. godine o povijesnim događajima 1941. godine na području današnje Republike Hrvatske, biti će to samo još jedan dokaz da glavni urednik Jutarnjeg lista ne dopušta u svojoj uređivačkoj politici pluralizam niti se drži osnovnih načela novinarske profesije o objektivnom izvještavanju javnosti, u ovom slučaju čitateljstva Jutarnjeg lista.

U ovom odgovoru i ispravku teza povjesničara Tvrtka Jakovine, objavljene u Jutarnjem listu 16. rujna 2006. u članku pod naslovom “Jakovina – Zbog isklučivosti stalno živimo u košmaru” slažem se samo s jednom konstatacijom g. T. Jakovine u navedenom razgovoru za Jutarnji list, da “Zbog isključivosti stalno živimo u košmaru”, ali uz opasku da T. Jakovina neprestanim plasiranjem krivih povijesnih teza o nedavnoj hrvatskoj prošlosti u 20. st. i te kako pridonosi životu u košmaru. Niti jedan povjesničar ovoga svijeta si ne bi smio dopustiti da na njegove stavove o povijesnim događajima utječe protekla ili aktualna politika, međutim, upravo to je slučaj kod povjesničara T. Jakovine. Osvrnuti ću se na tri teze T. Jakovine za koje znam da su krive: 1. “Hrvatska nije imala mnogo disidenata u povijesti. Nismo imali ništa usporedivo s Poveljom 77 u Čehoslovačkoj, premda se disidentstvo ne treba previše naglašavati. Njihov broj ni utjecaj nigdje nije bio dramatičan”. 2. “Opstanak u carstvu s Austrijom ili pripajanje dijelova Hrvatske Italiji ne bi nam omogućili da budemo djelatni čimbenik i odlučujemo više nego u siromašnoj balkanskoj državi gdje smo bili drugi po veličini i bogatstvu, uz znatan politički utjecaj.” 3. – Jesu li Jasenovac i Bleiburg ekvivalenti? “(…) Da je bilo jasno kako se radi o užasu, posredno potvrđuje i šutnja tijekom socijalističkog razdoblja. Jedno je rasni zločin s ciljem istrebljenja, a drugo odvratna osveta nad Hrvatima, Slovencima, Srbima, Crogorcima i svima koji su se zatekli na krivoj strani”.

1. Žalosno je da g. T. Jakovina ne zna da su kroz povijest, ne samo mnogobrojni pojedinci bili disidenti, čiji je utjecaj od nekih bio planetaran, a broj respektabilan, nego čak i čitave skupine u hrvatskom narodu, a između 1918. i 1941. je cjelokupni hrvatski narod bio prema beogradskom velikosrpskom režimu u disidentskom odnosu, osim male grupe hrvatskih izdajica koji su se okupljali oko zločinca Aleksandra Karađorđevića i njegove klike. Za vrijeme Hrvatskog proljeća opet se cjelokupni hrvatski narod, a ne samo disidenti, našao u disidentskom odnosu prema titoističkom režimu. Ako to g. Jakovina ne zna, onda je to žalosno, i ne može se opravdati upravo zato što je povjesničar. Neki povijesni događaji jednostavno spadaju u abecedu povijesti, i T. Jakovina svojim istupima pokazuje da nije savladao abecedu hrvatske povijesti.

Visoki dužnosnik Hrvatske seljačke stranke i Radićev i Mačekov suradnik, te Jakovinin i moj kolega po struci, dr. Rudolf Horvat napisao je knjigu sa 647 stranica dokumentiranog teksta (bez fotografskih ilustracija), pod naslovom “Hrvatska na mučilištu”, u kojoj je riječ o gore navedenoj povijesnoj činjenici da je cijeli hrvatski politički narod, bez obzira na vjeru i etničko podrijetlo, bio u disidentskom, a ne samo u oporbenom odnosu prema velikosrpskom jugoslavenskom režimu. Činjenice koje je dr. R. Horvat iznio u navedenoj knjizi potvrđene su od povjesničara koji imaju daleko veći renome nego povjesničar T. Jakovina, koji tek mora dokazati da li ima renome i da li će ga ikada imati ako će nastaviti s iznošenjem krivotvorenih povijesnih činjenica. Zar dr. T. Jakovina misli da bi vrsni povjesničari i ugledni znanstvenici poput dr. Rudolfa Horvata za naslove svojih knjiga stavljali naslove poput “Hrvatska na mučilištu”, kada to ne bi bila istina? Hrvatska, ne samo da je imala mnogo disidenata u politici, nego i izvan politike. Disident u politici je čak bio i Svetozar Pribićević koji je na kraju svog životu uvidio strahovitu zabludu kojoj je cijeli život bio podložan, što ga je pretvorilo u slugu i izvršitelja protuhrvatske politike umjesto da se kao Srbin iz Hrvatske priključio prohrvatskoj politici. Kao disident je na kraju svog života napisao čak i knjigu protiv svoga kralja Aleksandra Karađorđevića – toliko je bio ogorčen i razočaran u Jugoslaviju jer je uvidio da je Jugoslavija ništa drugo nego, ne samo „Velika Srbija“, nego velika guska koju je iskorištavao Karađorđević i grupica njegovih zločinaca, tako da „Velika Srbija“ čak nije na kraju koristila više ni Srbima, nego samo najužem krugu velikosrpskih „parazita“. Sveučilišni profesor povijesti dr. sc. Miroslav Brandt, koji je jedno vrijeme bio član i komunističke partije, i koji je bio profesor na katedri istog fakulteta na kojemu je Tvrtko Jakovina docent, u svojim je političkim memoarima također o tome pisao, te njegovo pisanje u cijelosti opovrgava sve navode T. Jakovine, koji bi s takvim tvrdnjama propao na svakom ispitu kod cijenjenog profesora Brandta. Bilo bi dobro da g. T. Jakovina shvati i zapamti ono što izgleda čak nije naučio niti u osnovnoj i srednjoj školi, da su, naime, Hrvati doživjeli kao narod teror u obje Jugoslavije (u školama komunističke Jugoslavije se barem učilo o teroru nad Hrvatima u Kraljevini Jugoslaviji), i da su obje Jugoslavije činile „tamnicu naroda“, i to ne samo za Hrvate, nego i za druge narode u Jugoistočnoj i Srednjoj Europi. „Tamnica naroda“ je, osim toga i pojam koji je stvorila hrvatska historiografija, pa čak i titoistička jugoslavenska historiografija upotrebljavala je taj pojam u objašnjavanju povijesti Kraljevine Jugoslavije, i barem bi takve pojmove trebao uvažiti i koristiti T. Jakovina, jer on nikako nije mogao naići na povijesna vrela, na dokumente i na svjedočanstva koja bi potvrdila njegovu tezu „da bi Hrvati trebali biti zahvalni na Jugoslaviji“, što implicira da bi trebali biti zahvalni i stvoriteljima Jugoslavije, od Josipa Jurja Strossmayera, preko Supila, Trumbića, Svetozara Pribićevića do Grge Andjelinovića, Tita i drugih „idiota“, zločinaca i naivaca. Supilo je bio naivac, i to je priznao u svojim političkim memoarima, koje povjesničar T. Jakovina izgleda nikada nije čitao niti o tome čuo. Supilo je dao ostavku na dužnost predsjednika Hrvatsko-srpske koalicije koju je 1905. osnovao. Dao je ostavku i na članstvo u Hrvatsko-srpskoj koaliciji, i to s motivom da H-SK služi stvaranju „Velike Srbije“, a njegovu ocjenu je potvrdio Savić Marković Štedimlija u djelu „Zavjere protiv svjetskoga mira“ i drugi renomirani autori. Povijest je to potvrdila! Osnivač Novog lista i Hrvatsko-srpske koalicije dao je ostavke na sve svoje dužnosti i otišao iz politike jer nije htio postati izdajica hrvatskog naroda. I zaista, Supilo nije izdao svoj narod, dok su mračne povijesne figure, od kojih su neke imale i policijske kriminalne dosjee, kao Josip Juraj Strossmayer, zagrizle u izdaju gore nego što je Juda Iškariotski izdao Bogočovjeka Isusa, jer Juda se barem objesio, kao posljedica svoje izdaje, dok su hrvatske izdajice živjele kao „paraziti“ na račun hrvatskog naroda kojega su izdali, kao što su izdali i sva načela demokracije, slobode i ravnopravnosti, te su za svoju izdaju bili od stranih imperatora i gazda nagrađeni svim mogućim materijalnim bogatstvima i državnim sinekurama, ali povijest ih je zabilježila kao izdajice i od toga ne mogu pobjeći – to je njihovo prokletstvo kojemu su trajno izloženi! Zar da hrvatski narod bude zahvalan suosnivaču Jugoslavije Grgi Angjelinoviću koji je izravno odgovoran za pokolj na Jelačićevu trgu u Zagrebu, 5. prosinca 1918. godine? O čemu to g. T. Jakovina govori, i kakve on to nebuloze širi? Povijest je dokazala da Hrvati nisu ništa bolje prošli zbog činjenice što je veći dio hrvatskog dijela jadranske obale 1918. dosipio pod suverenitet Karađorđevića i postao dijelom političkog teritorija Kraljevine SHS, jer su se Srbijanci pokazali tlačiteljima i okupatorima, čak gori nego Talijani, Mađari i Nijemci odnosno austrougarski režim. Hrvati 1918. nisu oslobođeni od vojske Kraljevine Srbije, nego su od vojske Kraljevine Srbije okupirani! O tome postoje objavljeni srbijanski dokumenti. O drugoj, Titovoj Jugoslaviji da se i ne govori. Titova Jugoslavija je za narode bila gora nego karađorđevićevski ćumez zvan Kraljevina Jugoslavija. U Titovoj Jugoslaviji je hrvatski narod bio izložen istrebljenju, neviđeno u povijesti Hrvata. Kada i kakav su to politički utjecaj imali Hrvati u Jugoslaviji, bilo prvoj ili drugoj Jugoslaviji? Činjenica je da tezu o navodnom nepostojanju “tamnice naroda” za vrijeme Titove Jugoslavije, osim T. Jakovine, koristi u svojim javnim istupima sinonim zloglasne Udbe u Republici Hrvatskoj – Josip Manolić. Molim g. T. Jakovinu da me “pouči” da ne budem “blesav” ili da ne živim u neznanju, ali, molim ga samo da ne priča o tome kako je Tito bio Hrvat, da je jedan šef “KOS JNA” bio Hrvat, da je taj i taj na visokom položaju u “JNA” ili u “SK” bio Hrvat i sl. jer nije bitno koliko je Hrvata sudjelovalo u režimu diktature komunističke partije, nego je bitno jesu li radili u kakvom takvom ili nikakvom interesu za hrvatski narod? Nisam do danas naišao niti na jedan papir na kojemu bi pisalo da je itko iz redova režima u prvoj ili drugoj Jugoslaviji radio u interesu hrvatskog naroda, osim u ograničenom i uvjetnom smislu Vlatko Maček, Ante Miko Tripalo ili dr. Juraj Krnjević i pokoji drugi pojedinac, ali, iznimke potvrđuju pravilo. I da završim sa 1. točkom. Iz “Hrvatske” su za vrijeme komunizma iznjedrili čak i disidenti koji nisu dolazili iz komunističkog “establishmenta”, poput Dobroslava Parage ili Ernesta Brajdera, što u slučaju disidenata iz bivšeg Sovjetskog Saveza nije slučaj, jer Aleksandar Solženjicin je prije svog disidentstva bio komunist i oficir Crvene Armije. A što je peticija za oslobađanje svih političkih zatvorenika u SFRJ koju su organizirali, sakupili i boljševičkoj bandi u Beograd uputili Brajder i Paraga? Navedena peticija uzdrmala je SFRJ više nego bilo koji drugi oporbeni ili disidentski čin u Titovoj Jugoslaviji, jer o tome svjedoče panične reakcije titoističkog režima, i o peticiji Brajder-Paraga iz 1981. svjedoči snažan odjek u Zapadnim zemljama liberalne demokracije. Posljedice tog odjeka je bila rezolucija 169 Senata Sjedinjenih Američkih Država 1989. godine, uskrata novog stand-by aranžmana za Markovićev režim, koji je iz Washingtona te godine otišao praznih džepova, i umjesto razgovora o restrukturiranju jugokomunističkog režima je Antu Markovića dočekao u Washingtonu razgovor o kršenju ljudskih prava Dobroslava Parage od strane titoističkog režima. Tadašnji nekomunistički disident jugokomunizma Dobroslav Paraga bio je jedini Hrvat, jedini bivši politički zatvorenik savjesti i jedini čovjek na svijetu, osim sovjetskog disidenta Andreja Saharova, kojega je najsnažniji demokratski parlament na svijetu, američki Kongres, počastio s jednom rezolucijom (169) na njegovo osobno ime i prezime, tako da tvrdnja T. Jakovine o tome da utjecaj i broj disidenata nije bio dramatičan, naprosto nije točna, te zrcali površnost povjesničara T. Jakovine. Cijelo albansko stanovništvo na Kosovu bilo je od 1981. u disidentskom odnosu prema jugokomunističkom režimu, kao i hrvatski narod 1971. godine, a apela i demokratskih akcija poput Povelje 77 bilo je u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji na izvoz, ali je i režim bio nemilosrdniji nego u zemljama koje su bile sovjetski sateliti. Čak niti KGB nije tako otvoreno ubijao disidente u inozemstvu kao što je to činila totalitarna Udba itd. Pošto sam dao argumentirane odgovore i za 2. točku, ostaje 3. pod kojom bih naglasio sljedeće:

T. Jakovina naprosto širi propagandu kada tvrdi da partizanski režim nije istrebljivao hrvatski narod, nego da se radilo o “osveti”, a tu krivu tezu čuli smo i od predsjednika Mesića prošle i ove godine u njegovim javnim nastupima, pa ću ovom prilikom poučiti i g. Stjepana Mesića, predsjednika Republike Hrvatske, i g. Tvrtka Jakovinu, da dokument iz arhiva komunističke partije, objavljen u knjizi “Partizanska i komunistička represija i zločini 1944. – 1946. Dokumenti”, koji govori o tome da je “rukovodstvo” KP i da su komandanti Ozne imali unaprijed pripremljene spiskove za hapšenja i likvidacije Zagrepčana, predstavljaju dokaz da se nije radilo o osveti nego o unaprijed pripremljenom genocidu. Na kraju krajeva, koji bi motiv partizani imali za osvetu? Nisu nepartizanski Hrvati srušili Kraljevinu Jugoslaviju 1941., nego njemački nacisti i talijanski fašisti. Neka g. T. Jakovina hrvatskoj javnosti objasni koji su motiv partizani mogli imati za osvetu nad hrvatskim civilima i ratnim zarobljenicima, a i s obzirom da nije ustaški režim objavio rat partizanima nego su partizani objavili 22. lipnja 1941. rat ustaškom režimu, i pri tome u terorističkim akcijama, u zajedničkoj suradnji sa četnicima 1941. godine, masovno ubijali hrvatske civile, poglavito hrvatske seljake? Koji su motiv partizani imali za sustavne likvidacije katoličkog klera? Nisu svećenici klali partizane, nego su partizani klali svećenike za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata. Nisu svećenici provodili revoluciju nego su partizani provodili revoluciju. Titovi partizani su bili antifašisti kao i Staljinovi vojnici Crvene Armije, ali se Staljinov i Titov antifašizam razlikovao po tome što je antifašističku borbu na Balkanu i u SSSR-u predvodila i nadzirala komunistička partija, dok je antifašističku borbu na Zapadu predvodila demokracija, koja je u oslobođene zemlje nakon 1945. u Zapadnoj Europi vratila demokraciju, a Tito je u obnovljenoj Jugoslaviji uveo totalitarni komunizam.

Ako g. T. Jakovina sumnja u autentičnost domaćih dokumenata iz arhiva KP i SK koji svjedoče o jugokomunističkom genocidu nad hrvatskim narodom, neka pogleda dokumente iz Zapadnih zemalja liberalne demokracije, kao na primjer britanske dokumente iz Foreign Officea koji dokazuju partizanski komunistički titoistički genocid izvršen nad hrvatskim narodom (Na primjer dokument “No.88. 60/22/45” od 11.5.1945., urudžbiran u britanskom ministarstvu vanjskih poslova 23.5.1945. pod oznakom “R 8976”) gdje se, između ostalog, navodi sljedeće: «Ubrzo nakon okupacije svakog grada i sela, partizani su uveli strašnu diktaturu komunističke Partije. Počeli su s «likvidacijom» svih «sumnjivih» elemenata ili onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima. Ali, kakvo je to «čišćenje» bilo!!» Goran Jurišić, Zagreb.