«HRVATSKO PRAVO»

«HRVATSKO PRAVO»

Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj

27. rujan 2006.

Politika njemačkog Bundesnachrichtendiensta i jugokomunističke Udbe u održavanju i razbijanju Titove Jugoslavije (1)

Poštovano čitateljstvo “Hrvatskog prava”, čitajte u ovom i u sljedećim brojevima “Hrvatskog prava” feljton o politici njemačke obavještajne službe BND i jugokomunističke zloglasne tajne službe i političke policije Udbe kojom je održavana i razbijana Titova Jugoslavija. Tako se barem stječe dojam pri čitanju jedne knjige njemačkog autora Erich Schmidt-Eenbooma, obavještajnog analitičara, novinara, i bivšeg savjetnika socijaldemokratskog njemačkog predsjednika vlade (kancelara) Gerharda Schrödera. Knjiga pod njemačkim naslovom “Der Schattenkrieger”/Ratnik iz sjene/ nije prevedena na hrvatski jezik niti od jedne nakladničke kuće u Republici Hrvatskoj, ali je jedno poglavlje navedene knjige “neslužbeno” prevedeno na hrvatski jezik, te ono u slobodnom prijevodu glasi “Nasljednici Josipa Broza Tita u Bonnu – Kinkelov prodor na Balkan”, a tiče se bivše Jugoslavije s negativnim posljedicama za današnju Republiku Hrvatsku.

Klausa Kinkela, čije se ime spominje u naslovu knjige, hrvatska se javnost sjeća iz vremena rata za hrvatsku nezavisnost 1991. – 1995. kada je bio liberalni ministar vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke u kabinetu koalicijske vlade konzervativnog demokratskog kancelara Helmuta Kohla. U vrijeme Titove Jugoslavije je Klaus Kinkel jedno vrijeme bio šef zapadnonjemačke obavještajne službe BND (Bundesnachrichtendienst/Savezna obavještajna služba), a autor navedene knjige Schmidt-Eenboom predbacuje Klausu Kinkelu u knjizi, čiji bi naslov u slobodnom prijevodu s njemačkog na hrvatski jezik glasi “Ratnik iz sjene”, da je na položaju zapadnonjemačke obavještajne službe razbijao Jugoslaviju, kako bi nakon raspada Jugoslavije prostor bivše komunističke Jugoslavije ostao u interesnoj sferi Zapada. Autor navedene knjige je deklarirani ljevičar i u poglavlju svoje knjige o Jugoslaviji (“Nasljednici Josipa Broza Tita u Bonnu – Kinkelov prodor na Balkan”) čitatelj se ne može oteti dojmu da je Herr Schmidt-Eenboom jugonostalgičar, a većinu izvora iz knjige crpio je vrlo vjerojatno od srpskog šefa bivše Udbe odnosno državne sigurnosti “SDB” u SFRJ, Božidara Spasića, vrlo bliskog suradnika šefa bivše hrvatske vojne obavještajne službe SIS i brigadira Hrvatske vojske, Josipa Perkovića, u vrijeme predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana.

Inače, u zapadnoj Europi, tako i u Njemačkoj, ljevica (socijaldemokrati, socijalisti, komunisti) je izuzetno jaka i prisutna u politici, u medijima i na sveučilištima u Europskoj Uniji. Podsjećamo hrvatsku javnost da su za vrijeme tromjesečnog bombardiranja Miloševićeve Srbije 1999. godine od strane Natopakta, u Njemačkoj održane sustavne demonstracije protiv Sjevernoatlantskog vojno-političkog saveza NATO, koje su u biti bile promiloševićevske demonstracije koje je organizirala bivša komunistička partija bivše Istočne Njemačke, koja se u Saveznoj Republici Njemačkoj zove “Partija demokratskog socijalizma” (PDS), i koja se u međuvremenu transformirala u stranku pod nazivom “Ljevica” (Die Linke), koja je parlamentarna stranka. U organizaciji tadašnjih promiloševićevskih demonstracija, na kojima je sudjelovalo i do 10 tisuća prosvjednika u Berlinu i drugim gradovima, sudjelovali su i bivši agenti zloglasne komunističke istočnonjemačke tajne službe STASI.

Zbog jugonostalgičarskih nazora autora navedene knjige se u njemačkom poglavlju često navodi pojam “ustaška emigracija”, jer je hrvatska emigracija u udbaškom žargonu imala epitet da je “ustaška”, iako je povijesna istina da se samo apsolutna manjina hrvatskih emigranata deklarirala kao “ustaše”, dok je većina hrvatskih emigranata bila, doduše nacionalistička, ali ne i šovinistička, a politički ciljevi su im bili uspostava samostalne hrvatske države, demokracija i sloboda. Onaj manji dio hrvatskih emigranata koji se otvoreno deklarirao kao “ustaše” bio je najčešće u doušničkom odnosu prema Titovoj tajnoj službi Udbi odnosno “SDB” (Služba državne sigurnosti, na srpskom jeziku, transkribirano sa srpske ćirilice: bezbednost), tako da su tzv. “ustaše” nastupali kao provokatori koji su kompromitirali ugledne hrvatske emigrante, i jugoslavenskoj Udbi služili kao povod, a u biti kao casus belli za objavu rata hrvatskoj emigraciji, a u tom ratu su deblji kraj izvukli časni hrvatski emigranti koji su u Sjevernoj Americi, u Zapadnoj Europi i u Australiji došli pred puščane cijevi, sjekire i noževe Udbe. Poznat je slučaj “Bugojanske grupe” iz 1972. godine. Radi se o upadu skupine naoružanih hrvatskih emigranata u Titovu Jugoslaviju nakon nasilnog sloma Hrvatskog proljeća, koji su u okrugu srednjebosanskog grada Bugojna na Vrbasu pokušali pokrenuti narodni ustanak protiv totalitarnog komunističkog režima. “Bugojanci” su bili pripadnici emigrantske organizcije “Hrvatsko revolucionarno bratstvo” (HRB) koja je u tajnosti osnovana pedesetih godina 20. st. u Beogradu od strane čelnika Udbe, a njezini hrvatski pripadnici nisu znali da postoji velika sumnja da je “HRB” osnovana od strane Udbe, i da su politički čelnici Hrvatskog revolucionarnog bratstva, u javnosti veliki i vatreni Hrvati i nacionalisti, nerijetko i “ustaše”, bili doušnici Udbe. Diktatoru Titu trebao, je, naime, alibi da krene u obračun s hrvatskom oporbom odnosno s hrvatskom emigracijom. Inače, svi pripadnici “Bugojanske grupe” koji su upali u Jugoslaviju, likvidirani su u unaprijed postavljenim zasjedama “JNA”, osim jednog člana (Ludvig Pavlović) koji je uhićen i osuđen na smrt, ali zbog mlađe punoljetnosti bio pomilovan, tako da mu je kazna pretvorena u kaznu od 20 godina zatvora koju je skoro u cijelosti odležao do 1990. godine, a odmah nakon puštanja na slobodu priključio se jednoj hrvatskoj postrojbi za vrijeme Domovinskog rata, ali je odmah na početku rata likvidiran, najvjerojatnije od strane hrvatskih “kadrova” bivše Udbe u redovima hrvatske vlasti predsjednika Tuđmana. Nekoliko članova skupine, koji su uhićeni, osuđeni su od vojnog suda “JNA” u Sarajevu na smrt strijeljanjem i pogubljeni.

Udba je od 1945. do 1989. izvršila najmanje 88 atentata na hrvatske emigrante, a ubila je u inozemstvu minimalno 68 hrvatskih emigranata, te je po broju političkih atenata na pripadnike političke oporbe premašila čak i zloglasni sovjetski KGB koji se nije tako otvoreno usudio ubijati sovjetske disdente u inozemstvu kao što je Udba ubijala hrvatske emigrante i disidente jugokomunizma. Autor navedene knjige Schmidt-Eenboom priznaje da je Udba hrvatskoj emigraciji podmetala doušnike i tajne agente koji su u ime nekih hrvatskih emigrantskih organizacija postavljali bombe i činili druge vrste terorističkih akcija. U stvarnosti terorističke akcije protiv Titove Jugoslavije u najvećem broju slučajeva je provodila Titova obavještajna služba kako bi kompromitirala ideju obnove hrvatske države. (To je princip i drugih obavještajnih službi na svijetu da se u ime “neprijatelja” provodi terorizam kao alibi za napad na “neprijatelja”.) No, autor Schmidt-Eenboom unatoč saznanju da je Udba podmetala hrvatskim emigrantskim organizacijama na Zapadu, navodio je hrvatske emigrante u svojoj knjizi kolektivno kao “ustaše” i kao “ekstremne nacionaliste”, upravo onako kako je bilo po volji jugoslavenske tajne službe u Beogradu i Zagrebu, i njenog šefa Spasića i vrhuške jugokomunističkog zločinačkog režima.

U međuvremenu je Vijeće Europe 25. siječnja 2006. osudilo zločine totalitarnih režima komunističke partije u Europi i svijetu, ali slika o hrvatskoj emigraciji kao “ustaškoj” ostala je i dalje prisutna u Republici Hrvatskoj u novinarsko-medijskoj i političkoj javnosti i u znanosti (povijesti), što je logično kad se uzme u obzir da prvim demokratskim višestranačkim izborima 1990. u Hrvatskoj komunisti nisu pali s vlasti nego su disidenti komunizma zamijenili na vlasti jugokomuniste.

Aktualna vlada premijera Sanadera (HDZ) odbija njemačkom pravosuđu izručiti osumnjičenog Perković Josipa, kojega traži Interpol i njemačka kriminalistička policija “Kripo” (njemački “FBI”), pod izgovorom da RH ne izručuje hrvatske državljane stranim vladama, osim u slučaju zakona o suradnji s Haaškim sudom ICTY. Sanaderova vlada odbija putem državnog odvjetništva Perković Josipa osumnjičiti i staviti pod istragu zbog ubojstva hrvatskog emigranta i disidenta jugokomunizma Stjepana Đurekovića, bivšeg direktora jednog sektora zagrebačkog naftnog poduzeća INA (sada u mađarskom vlasništvu), kojega je Udba ubila 1983. u Wolfratshausenu kraj Münchena, i to zbog tadašnjeg totalitarnog tzv. “verbalnog delikta” (čl. 133 KZ SFRJ) jer je gospodin Đureković u tri svoje knjige kritizirao moralne posrtaje jugokomunističkog ustroja. (Njemačko pravosuđe Perković Josipa sumnjiči kao suorganizatora tog gnjusnog ubojstva odnosno atentata, s obzirom da je Perković Josip tada bio šef odjela zagrebačke Udbe za likvidacije hrvatskih emigranata; nesretnom Stjepanu Đurekovića je tim ubojica sjekirom raskolio glavu; navodno je izvršitelj atentata bio tadašnji srpski kriminalac Žejko Ražnatović, kojega je Udba na suradnju pridobila na osnovi njegova kriminalnog dosjea; u Domovinskom ratu je Željko Ražnatović postao poznat pd nadimkom “Arkan” koji je počinio cijeli niz ratnih zločina na pobunjeničkom području Republike Hrvatske; za vrijeme rata uspjela ga je uhititi hrvatska policija dok je sudjelovao u organiziranju velikosrpske pobune, ali ga je vlast Predsjednika Tuđmana pod misterioznim okolnostima pustila na slobodu, unatoč tome što ga je hrvatsko pravosuđe osudilo zbog terorističke djelatnosti na kaznu od pet godina zatvora; nakon rata je “Arkan” postao vođa jednog kraka srbijanske Mafije, likvidiran u jednom beogradskom hotelu u međumafijaškom obračunu ili od strane Miloševićeva režima; “Arkanova” supruga je poznata srpska pjevačica “narodnjaka”, Ceca, čije pjesme danas masovno sluša hrvatska “zlatna mladež” po tzv. “narodnjačkim” klubovima u Republici Hrvatskoj.)

Ono što je u Schmidt-Eenboomovoj knjizi zanimljivo hrvatskoj javnosti je navod kako je njemačka obavještajna služba BND povezivala bivše jugoslavenske boljševike i disidente komunizma s hrvatskim nacionalistima-emigrantima u inozemstvu, i u nacional-komunističkoj simbiozi pripremila prvu nacional-komunističku vladu u Republici Hrvatskoj 1990. godine, a “vlada nacionalnog jedinstva” iz 1991. godine također je bila sastavljena od hrvatskih nacional-komunista, dok mnogi “kadrovi” koje je okupljao BND i dalje vladaju na najvišim položajima u Republici Hrvatskoj, a među njima je navodno i Stjepan Mesić, aktualni predsjednik Republike Hrvatske. Poglavlje iz knjige gospodina Schmidt-Eenbooma jednom je bilo u skraćenom sažetku predstavljeno u jednome članku “Jutarnjeg lista”, a na pitanje novinara “Jutarnjeg” da komentira navode njemačkog autora, Mesić je odgovorio da “nema pojma o tome”, a i svi drugi navedeni hrvatski političari negirali su bilo kakvu ulogu u događajima koji su opisani u navedenoj knjizi. U nekoliko nastavaka donijeti ćemo u cijelosti prijevod navedenog poglavlja knjige o Jugoslaviji i “nacional-komunistima” koje je okupljao BND, o jugoslavenskoj Udbi i “hrvatskoj” frakciji unutar Udbe, koja je u Republici Hrvatskoj došla na vlast zajedno s Franjom Tuđmanom, i ostala u vlasti ili se grije na vatri vlasti i nakon Tuđmana, sa ciljem – da spriječi demokratske reforme u Republici Hrvatskoj, da spriječi gubitak privilegija i lustraciju bivših komunista, i da spriječi dolazak na vlast nekomunističkih demokrata – koje udbaši i kosovci u hrvatskim vlastima ili bliske s vlastima i dalje nazivaju “ustašama”, čak i “nacistima”, što je apsurd sam po sebi, ali zrcali stanje totalitarnog duha u Republici Hrvatskoj. U ovom broju feljtona čitajte prvo o povijesti nastanka Udbe i o njezinoj načelnoj i dokazanoj zločinačkoj ulozi, a u drugim feljtonima slijedi prijevod navedenog poglavlja knjige i komentar.

Povijest Udbe i Saborsko izvješće o zločinima Udbe

Tajna policija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) bavi se, ne samo masovnim uhođenjem naroda i kaznenim progonom montiranja optužbi protiv hrvatskih građana zbog «verbalnog delikta» (delikt slobode govora), nego se bavi i čestim ubijanjem hrvatskih političkih emigranata po Zapadnoj Europi. Tako je jugoslavenska tajna policija Udba ubila 1978. u Parizu demokrata, prosvjetitelja i političara, hrvatskog patriota Bruna Bušića, borca za hrvatsku nezavisnost i slobodu.

Po službenim podacima hrvatske države u vidu prikupljene dokumentacije pisanih izvora iz arhiva jugoslavenskog ministarstva unutarnjih poslova i policijskih uprava, civilnih i vojnih sudova JNA, organizacija komunističke partije SKH, uključujući građu CK SKH, i osobnih svjedočenja i drugih izvora, sažetih u «Izvješću o radu Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava» Hrvatskog državnog sabora Republike Hrvatske od 8. listopada 1999. godine (Urbroj: 591-99-107/02, klasa: 140-06/99-01/107/02), Bruno Bušić tretiran je od strane Udbe (SDB) kao član «Hrvatske neprijateljske emigracije» («HNE»). Pod tim terminom je jugoslavenska tajna policija podrazumijevala pojedince i političke, kulturne, sportske i vjerske hrvatske organizacije u inozemstvu, prije svega u Zapadnoj Europi, Australiji i sjevernoj Americi (SAD i Kanada). Jugoslavenska tajna policija organizirala je otmice i likvidacije hrvatskih emigranata, i izvođenje terorističkih akcija u ime nekih hrvatskih emigrantskih organizacija, kao na pr. u ime i putem Hrvatskog revolucionarnog bratstva, koje je jugoslavenski režim prikazivao kao terorističke akcije hrvatske emigracije. Od pada Rankovićeva režima 1966. godine, kojega je Bruno Bušić označio “terorističkim režimom”, do Hrvatskog proljeća 1971. godine, u razdoblju za koje se pretpostavljalo da su u Zagrebu vlast preuzeli hrvatski orijentirani komunisti, ubijena su 24 hrvatska emigranta, desetorica su preživjela atentate Udbe, a jednog emigranta je Udba otela, te mu se izgubio svaki trag. Prema saznanjima do 1999. godine je jugoslavenska tajna policija diljem svijeta u vremenskom razdoblju od 1946. do 1990. ubila (likvidirala) šezdeset i osam (68) hrvatskih emigranata, među njima i djecu emigranata, kao na pr. trogodišnju Dinku Domačinović 1960. u argentinskom glavnom gradu Buenos Airesu, i dvanaestogodišnju Rosemarie Ševo, u Italiji. Isto je tako utvrđeno da je u tom istom razdoblju pet hrvatskih političkih emigranata netragom nestalo, te se može opravdano pretpostaviti da su bili oteti i na nepoznatom mjestu likvidirani. Uz to je Udba izvela 30 pokušaja ubojstva i tri uspjele i dvije neuspjele otmice hrvatskih emigranata. Među emigrantima kao žrtvama Udbe bilo je najčešće vodećih hrvatskih političara, publicista (nakladnika), i općenito uglednih hrvatskih gospodarstvenika sa Zapada koji su bili deklarirani protivnici komunizma i jugoslavenske i velikosrpske ideologije. (Republika Hrvatska je financijski obeštetila članove obitelji Zec, od kojih su 1991. na Sljemenu kraj Zagreba iz nepoznatih motiva od strane nekih pripadnika hrvatskih snaga sigurnosti likvidirani suprug, supruga i maloljetna kćer obitelji Zec, Aleksandra, dok Republika Hrvatska nije obeštetila članove obitelji Ševo, od kojih je likvidirana Aleksandrina vršnjakinja Rosemarie Ševo; možda zato što je Aleksandra bila Srpkinja, a Rosemarie je bila Hrvatica?)

Osnivači Udbe bili su jugokomunisti i bivši obavještajci u službi Sovjetskog Saveza, poput Josipa Broza Tita, Mustafe Golubića, Josipa Čižinskog (Milana Gorkiča), Ive Lole Ribara, Ivana Antonova Srebrenjaka, Blagoja Neškovića, Josipa Kopiniča, Ivana «Steve» Krajačića, Borisa Kidriča, i visokorangiranog partizanskog oficira Aleksandra Rankovića, koji je, uoči njemačkog padobranskog desanta u Drvaru, 18. svibnja 1944. potpisao Uputstvo o uzpostavi vojnog Odjeljenja za zaštitu naroda (Ozna), prethodnice Uprave državne bezbednosti ili Udbe, tajne službe jugoslavenske državne sigurnosti, koja je operirala od 1946. do 1966. godine. Pored Tita i Rankovića, osnivačima Ozne mogu se smatrati sovjetski obavještajci Vladimirovič Burtakov i Vasiljevič Tiškov Timofejev. Rankovićev zamjenik bio je za vrijeme Drugog svjetskog rata Svetoslav Stevanović, zvan Ćeća, a visokorangirani dužnosnici Ozne iz Hrvatske bili su u ratnom i poratnom razdoblju Ivan Krajačić, zvan «Stevo», Marijan Cvetković, Josip Manolić, i Maksimilijan Baće, zvani «Maks» ili «Milić». Glavna zadaća Ozne bila je, na osnovi Titovog tzv. Uputstva partizanskim odredima od 10. kolovoza 1941. da «izdajice i provokatore treba likvidirati». Kriterije za ubijanje ljudi jugokomunisti su sami izmišljali i rastezali po miloj volji, poput žvakaće gume.

Motiv Titova režima za ubojstvo Bruna Bušića bio je, između ostalih motiva, Bušićev angažman u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske (današnji Hrvatski institut za povijest, u Zagrebu) u istraživanju ratnih i poratnih žrtava kojima je opovrgnuo dogmu velikosrpskog kruga u jugokomunističkom pokretu koji je propagandistički lažno i krivo prikazao brojku od «600 hiljada» srpskih žrtava u Drugom svjetskom ratu na teritoriju Hrvatske i BiH. Bušić je, na primjer, u srpnju 1969. godine u Hrvatskom književnom listu objavio članak u kojemu je žrtve rata na strani partizanskog pokreta egzaktno ustanovio u visini od 185.327 žrtava hrvatske, srpske i drugih nacionalnosti. Zbog članka je Bušić dobio cijeli niz anonimnih i pisanih prijetnji njegovu životu.

Nalog za smrtonosni atentat na Bruna Bušića i njegovo političko ubojstvo izdao je predsjednik Jugoslavije (SFRJ), maršal Tito (radom svih jugoslavenskih obavještajnih službi i tajne policije koordiniralo se u Beogradu iz kabineta maršala Tita), a nakon Titove smrti 1980. su nalozi za ubojstva dolazila od članova tadašnjeg Predsjedništva SFRJ, zajedno sa Saveznim sekretarijatom unutarašnjih poslova Jugoslavije (SSUP) i od strane šefova Republičkih sekretarijata za unutrašnje poslove (RSUP), a ovi preko centara SDB i ispostava tajne policije u Beogradu, Zagrebu, Osijeku, Rijeci, Splitu, Mostaru i drugdje. Važnu ulogu u političkim ubojstvima imao je tzv. «Savezni savjet» jugoslavenskog državnog vrha, u kojemu su se kao članovi nalazili predstavnici jugoslavenskih republika. Taj je «Savjet» odobravao posebne aktivnosti organima unutarnjih poslova, posebno Službe državne sigurnosti SDB, uz predhodnu konzultaciju i suglasnost republičkog i saveznog političko-partijskog i državnog vrha. Dugogodišnji i najznačajniji član «Savjeta» iz Hrvatske bio je Vladimir Bakarić (Hrvat), iz Bosne Branko Mikulić (Hrvat), iz Slovenije Stane Dolanc i savezni ministri unutarnjih poslova Franjo Herljević (Hrvat), Stane Dolanc i Dobroslav Čulafić. Glavna osoba uz Tita, zadužena za državnu sigurnost, dugo je godina, nakon Aleksandra Rankovića, bio general JNA Ivan Mišković «Brk» (Hrvat). Nakon raspada Jugoslavije 1991. veliki broj djelatnika, operativaca, šefova (načelnika), agenata i doušnika SDB (Udbe) nastavio je obavještajno-policijsko-doušnički posao u službama novih država, tako i Republike Hrvatske. Na primjer, djelatnik Udbe (SDB) iz Osijeka, Josip Perković, postao je za vrijeme administracije predsjednika Tuđmana šef hrvatske vojno-obavještajne službe Hrvatske vojske, SIS, ili drugi primjer, djelatnik bivše jugoslavenske savezne tajne policije, «drug» Mustač, postao je šef hrvatske tajne policije ili Službe za zaštitu ustavnog poretka Republike Hrvatske, SZUP. Prvi šef Službe za zaštitu ustavnog poretka Republike Hrvatske bio je Josip Manolić, načelnik zatvorskog sustava «Narodne Republike Hrvatske» nakon Drugog svjetskog rata, koji je po hijerarhijskoj odgovornosti bio de facto sukrivac za političko ubojstvo kardinala Alojzija Stepinca. (Po izjavi Krajačićeva nasljednika Udbe za Hrvatsku, Josipa Manolića, komunistička partija je u jugoslavenskoj socijalističkoj republici Hrvatskoj držala na vezi preko 200 tisuća doušnika Službe državne sigurnosti ili Udbe.)

Gospodin Bruno Bušić (1943.) ubijen je 16. listopada 1978. godine, između 23 i 23.15 sati, u jednom dvorištu na adresi 57. rue de Belleville, Paris 19eme. Na tijelu su utvrđene dvije ulazne rane od vatrenog oružja: na desnoj strani glave iznad sljepoočice i na prsima, u blizini lijeve bradavice. Rana u lubanji imala je silaznu putanju; zrno se zaustavilo u kralježnici trećeg i četvrtog pršljena; izazvalo je unutarnji izljev krvi. Radi se o dva identična taneta kalibra 7,65 mm, bijelog metala, proizvod tvrtke Hirtenberger iz Austrije. Svjedoci su izjavili da je jedna osoba dotrčala za žrtvom, pucala u nju i pobjegla. Na ulici se čula škripa automobilskih guma. Šturi opis počinitelja: mlad muškarac, europski tip, rastom oko 170 cm, srednje razvijenosti i kestenjaste kratke kose, odjeven u jaknu. Osumnjičeni počinitelj ubojstva Brune Bušića bio je jedan Hrvat iz Splita, prezimenom Gudelj, koji je radio za jugoslavenski komunistički SDB.

“Ofanzivne akcije”

Otmice i ubojstva hrvatskih političkih emigranata nazivale su se u žargonu jugoslavenskih tajnih službi «ofanzivnim akcijama» ili «specijalnim zadacima». Prema saznanjima iz vrha struktura hrvatske, bosanskohercegovačke i savezne beogradske Službe državne sigurnosti SDB ili Udbe, oko 70 posto rada Udbe protiv tzv. «neprijateljske emigracije» odnosilo se na hrvatsku emigraciju, a ostalih 30 posto na albansku, muslimansko-bosansku i srpsku (četničku) emigraciju. U Drugu upravu Saveznog sekretarijata unutrašnjih poslova (SSUP) stizale su informacije iz svih republičkih centara vezano uz osobe od interesa za jugoslavenski državno-partijski vrh. Ta je uprava bila glavno mjesto gdje se odlučivalo o «ofanzivnim akcijama» prema hrvatskim emigrantima. Postupak donošenja odluke o likvidaciji nekog političkog emigranta u inozemstvu, te njenom izvođenju, bio je neslužben, ali precizno razrađen. Procjena o stupnju nepoželjnosti ili opasnosti nekog emigranta za jugoslavensku državu, te prijedlog njegove otmice ili likvidacije u principu je dolazio iz savezne centrale SDB u Beogradu, ali mogao je doći i iz republičke centrale Službe državne sigurnosti, pa čak i iz samog centra SDB u kojem je vođena tzv. obrada dotičnog emigranta. Za organizaciju tih terorističkih akcija bila je također nadležna Druga uprava SSUP, uz koordinaciju s minimalnim brojem osoba iz nadležnih republičkih i regionalnih centara tajne službe. O namjeri izvođenja «ofenzivne akcije» izvještavalo se saveznog sekretara za unutarnje poslove jugokomunističke države. U vrijeme kada je Franjo Herljević bio jugoslavenski savezni sekretar za unutarnje poslove, budući da je bio u izvrsnim odnosima s maršalom Titom, mogao je k njemu doći kad je htio. Svjedoci izjavljuju da bi diktatoru obično u ožujku ili travnju mjesecu svake godine opširno «referisao» o sigurnosnoj situaciji i saznanjima o planovima emigracije. Tada bi mu naveo imena nekolicine emigranata prema kojima bi se eventualno trebale poduzeti «ofanzivne akcije». U tu je svrhu Herljević čak predlagao osnivanje Odjela za posebne zadatke pri Drugoj upravi SSUP. Ukoliko bi Tito odobrio akciju, savezni sekretar za unutrašnje poslove izvještavao je republičkog sekretara sa čijeg je područja bio podrijetlom dotični emigrant. Tada je suglasnost za ubojstvo morala dati republička vlast. Republički sekretar za unutrašnje poslove tražio je suglasnost republičkog i partijskog «rukovodstva». Izjave svjedoka iz vrha struktura Službe državne sigurnosti potvrđuju saznanja da SDB nije mogla poduzeti nijednu ozbiljniju akciju protiv emigracije bez odobrenja državnog i partijskog vrha republike i jugoslavenske države.

Iz sažetka tih izjava može se zaključiti da je SDB bila politička policija, što znači da je bila u funkciji politike vladajuće partije Saveza komunista Hrvatske (SKH) i Saveza komunista Jugoslavije (SKJ). Komunistička partija (Savez komunista), izdavala je zapovijedi i smjernice za rad političke policije, a SDB je bila izvršitelj zločinačke politike. U izvršnim komitetima i predsjedništvima Saveza komunista (SK) postojale su osobe, na pr. jedan od izvršnih sekretara, koji su nadgledali i usmjeravali rad političke policije. I pri predsjedništvu republika i Predsjedništvu SFRJ postojao je Savjet za zaštitu ustavnog poretka (vidi gore). Taj je Savjet odobravao posebne terorističke aktivnosti organima unutrašnjih poslova, posebno političkoj policiji SDB. Što se tiče «specijalnih sredstava» za izvođenje terorističkih akcija poput atentata, ona su se uglavnom izrađivala u beogradskom «Institutu za bezbednost». «Specijalna sredstva» na dva su načina prenošena u inozemstvo: krijumčarenjem i diplomatskom poštom. «Specijalna sredstva» koja su prebacivana ilegalno i diplomatskom poštom, pohranjivana su do trenutka izvršenja ubojstva u diplomatsko-konzularnim predstavništvima Titove Jugoslavije ili kod «suradnika-baza». Jugoslavenska politička policija imala je u jugoslavenskim medijima i svoje propagandiste poput novinara Vjesnika, Dorđa Ličine, koji su namjerno širili dezinformacije, kao na pr. da su hrvatskog emigranta Dragu Jileka, šefa obavještajne službe Nezavisne Države Hrvatske, godine 1949. «ubili u Argentini njegovi suradnici». Istina je bila da je Udba 1949. otela Jileka i likvidirala ga u Beogradu u razdoblju nakon 8. ožujka 1950. godine, nakon što su ga Udbini istražitelji «ispitali». Još 8. ožujka 1950. je Jilek u beogradskom zatvoru dao izjavu pod pseudonimom «Drage Duvnjakovića», a oteo ga je današnji savjetnik predsjednika Stipe Mesića drug Budimir Lončar.

U svrhu političkog ubojstva, Udba se koristila i uslugama agentica koje su potencijalne žrtve namamile agresivnim udvaranjem, da bi ih potom odvodile na mjesto likvidacije, kao na pr. u slučaju hrvatskog emigranta Marijana Šimundića kojega je Udba manipulirala preko njegova sunarodnjaka Joze Cvitanovića i suradnice Udbe Doris Andreas (Njemica). Šimundić je ubijen 13. rujna 1967. u njemačkom gradu Stuttgartu. Njemačka policija je za vrijeme istrage povodom ubojstva Šimundića utvrdila da je pravo ime Doris Andreas u biti Brunhilde Koblenz. Nakon smrtonosnog atentata je Brunhilde Koblenz od jugoslavenskog režima dobila jugoslavensku putovnicu, «pasoš», na lažno ime, ali je uhićena u stuttgartskoj zračnoj luci, i osuđena od njemačke pravne države na devet godina zatvora. Među najgroznije ubojstvo koje je organizirala i počinila jugoslavenska Udba spada ubojstvo obitelji Stjepana Ševe, njega, njegove supruge Tatjane i malodobne kćerke Rosemarie. Stjepan Ševo emigrirao je u inozemstvo 1966. godine i postao politički aktivan u hrvatskim emigrantskim krugovima. Iz izvješća suradnika riječke centrale Udbe, Vinka Sindičića, bilo je poznato da je Ševo bio jedan od logističara hrvatske emigrantske organizacije Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB), za koju se sumnja da ju je osnovala i organizirala jugoslavenska tajna služba kako bi hrvatsku emigraciju pred svijetom mogla prikazati kao terorističku. Doušnik S.V. ubio je obitelji Ševo u Italiji, za vrijeme vožnje u njihovu automobilu. Nakon ubojstva obitelji Ševo, njihov navodni prijatelj S. V., javni član Hrvatskog revolucionarnog bratstva, sklonio se na neko vrijeme u Jugoslaviji. Nastavio je raditi za Udbu pod pseudonimom «Pitagora».

U noći od subote na nedjelju 26. na 27. ožujka 1983. godine ubijen je hrvatski emigrant Đuro Zagajski, rodom iz Zagreba. Njegovo mrtvo tijelo, razmrskane lubanje, pronađeno je na otvorenom polju u münchenskom parku Vrt fazana. Zagajski je bio prijatelj i suradnik prethodno ubijenih emigranata Stanka Nižića i Antuna Kostića. Mjesecima prije ubojstva gospodina Zagajskog je suradnik zagrebačke Udbe pod pseudonimom «Karlo»(Stjepan M.), dostavljao izvješća o aktivnostima hrvatskih emigranata u Njemačkoj i Švicarskoj.

Bivšeg direktora hrvatske naftne tvrtke INA, Stjepana Đurekovića, ubila je Udba 28. srpnja 1983. u Münchenu. Razlog likvidaciji je, što je Đureković na položaju direktora u komunističkom zagrebačkom naftnom mastodontu saznao mnoge pojedinosti o skrivenoj strani života jugokomunističke nomenklature. Zato je njegov odlazak u emigraciju 24. travnja 1982. uznemirio jugoslavenske političke i obavještajne krugove. Prema izjavi «druga» Ivana Lasića, tadašnjeg načelnika Druge uprave Saveznog sekretarijata unutrašnjih poslova Jugoslavije (SSUP), pred Županijskim sudom u Zagrebu, proizlazi da je ubojstvo gospodina Stjepana Đurekovića organizirao «drug» Stanko Čolak, dotadašnji šef Druge uprave SSUP, a izvela grupa Željka Ražnatovića, suradnika Udbe, koji je u hrvatskom ratu za nezavisnost iz 1991. postao poznat pod nadimkom «Arkan» i čije su paravojne jedinice, pod zaštitom ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije i Miloševićeva režima, počinile brojne ratne zločine nad hrvatskim i bosanskohercegovačkim stanovništvom. Pomagač u ovom političkom ubojstvu koje je počinila Ražnatovićeva grupa bio je Đurekovićev prijatelj Krunoslav Prates, koji je u tajnosti bio suradnik Udbe pod pseudonimom «Boem», a u javnosti bio urednikom emigrantskog glasila «Hrvatska država». Prema Lasićevoj izjavi je ubojicama ulazak u tiskaru, gdje je Đureković ubijen, omogućio šef Drugog odjela SDB republičkog Sekretarijata unutrašnjih poslova (SUP) Socijalističke Republike Hrvatske, Josip Perković, preko svojega agenta «Boema». Jugoslavenski agent Prates uhićen je u Njemačkoj 2005. godine zbog sudjelovanja u Đurekovićevu ubojstvu. Šefa Drugog odjela SDB u Zagrebu, Josipa Perkovića, predsjednik Republike Hrvatske, Franjo Tuđman, postavio je bio za šefa vojno-obavještajne službe Hrvatske vojske. Njegov sin, S.P., radio je u Ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske, a danas kao savjetnik za nacionalnu sigurnost u Uredu predsjednika Republike Hrvatske, Stjepana «Stipe» Mesića. Po Lasićevu svjedočenju je glavni organizator Đurekovićeva ubojstva bio poznati i moćni jugokomunist i Titov boljševik Stane Dolanc. Nekoliko godina poslije je Udba ubila i Đurekovićeva sina, također emigranta, u Kanadi.

Republika Hrvatska se Đurekovićevoj udovici, gospođi Gizeli, kojoj je Udba ubila supruga i sina, nikada nije ispričala, iako je RH službena pravna nasljednica SFRJ. Niti jedna ulica bilo kojeg hrvatskog grada, niti jedan trg u bilo kojem gradu ili općini u RH nije nazvan po niti jednom ubijenom hrvatskom emigrantu, a novinarsko-medijska i politička javnost se prema tim ubijenim ljudima odnosi kao prema strijeljanim psima! Na grobove nekih u domovinu prebačenih posrmtnih ostataka hrvatskih emigranata državni protokol nikada ne polaže vijence u spomen, dok državni protokol RH istovremeno vijence polaže na grobove notornih jugoslavenskih boljševika !!!

Posljednje političko ubojstvo koje je Udba organizirala i počinila bilo je ubojstvo osnivača Hrvatske demokrašćanske stranke, u Njemačkoj, gospodina Ante Đapića, polustrica optuženog doušnika Kontra-obavještajne službe “Jugoslavenske narodne armije” (KOS JNA), istoimenog Ante Đapića, kojega su bivši jugoslavenski kadrovi iz obavještajne službe lansirali 1991. u predsjedništvo oporbene Hrvatske stranke prava, a predsjednik Republike Franjo Tuđman ga 1993. potezom pera, preko Ministarstva uprave, instalirao za «predsjednika» Hrvatske stranke prava, umjesto legitimno i legalno izabranog predsjednika Hrvatske stranke prava, gospodina Dobroslava Parage. Motiv ovom protuustavnom činu prvog hrvatskog Predsjednika bila je politička konkurencija koja je Tuđmanu prijetila od demokrata i pravaškog prvaka Parage, koji je bio najveći Tuđmanov kritičar, i najveći oponent na predsjedničkim izborima 1992. godine. (Nastavak u sljedećem broju feljtona u “Hrvatskom pravu”)